Mentalno osvajanje

Osvajaš moj preopterećeni sustav

kolabiram u nepovezanom kadru

nagon sredovječnog čovjeka

stremi k samoodržanju

okus toblerona s naznakom meda

vječiti Božić u trianglu

usvajam usaljene pahuljice

i podbradak pun bijelog inja

organiziraš prijam na vrhu tornja

s kojeg se turisti bacaju pogledom

na vrhu moje glave

raspoređuje se sunce

i nebo je jaje na oko

možda potamnim pod suncobranom koktela

s blagim kokosovim mlijekom

zašto sam neprekidno tvoj

vrhunac moje sebičnosti

kao izolacija uzgrednih poznanika

raščišćen prostor za manevar

moja očekivanja postaju

mali avioni na tvom nosaču

mogu li s tobom preploviti

besmrtnu pustopoljinu fotografske

stvarnosti, prije no što

razdužim plavooko jurišno oružje

na mom osvojenom brdu

granatiraš bijelu zastavu

treba dokrajčiti svaku sumnju

preskačemo negative

u digitalnoj stvarnosti

ne postoji crnilo

između postojanja i

ludnice s upaljenom sirenom

graničnik usporava prelazak

treba na vrijeme odrediti stvarnost

tako da mogu

nesputano gubiti bitke

na slobodnoj zemlji

tvoj je rat

mentalno osvajanje…

Rab, 10.9.2009.

Promijenila sam se

Sama protiv svih,

dižem se sa dna,

s tobom mogla bih,

biti odvažna,

i nema razloga,

promijenila sam se,

opet iznova,

volim sve!!

Zbog tebe opet postojim,

i znam do kuda nosi me,

snaga kojom oživim,

svaki dan je za tebe…

Sama protiv svih,

pobijedila sam sve,

s tobom mogla bih,

stvarat svjetove,

i nema razlike,

od danas svoja sam,

promijenila sam se,

i sada dobro znam;

Zbog tebe opet postojim,

i znam do kuda nosi me,

snaga kojom oživim,

svaki dan je za tebe…

Rab, 9.9.2009.

Iako sam

Vješam se za prolaze,

otkidam sebi dan po dan,

kao da odustajem,

drugi još me nalaze,

skupljam sebi dokaze,

slažem se u ulice,

ponekad s nekim popričam,

kao da odustajem,

samog sebe dozivam…

a nekom teškom logikom,

sam na sebe usmjeren,

svijest se gubi hodnikom,

kao da odustajem…

A jedno znam,

nitko nije sebi dovoljan,

iako sam,

postojim i nekom pripadam,

jer opet izlaz neki ima,

u mojim dugim hodnicima,

slažem se u ulice,

koje nekud vode me…

Rab, 8.9.2009.

Donosim ti jesen

Tvoj sam kad ni ne znaš,

šuljam se kroz sjene,

pratim te u stopu,

prolaziš kroz mene,

tu sam kada misliš,

da nema me za tebe,

donosim ti jesen,

darivam ti sebe…

Dok plamte naše noći,

Mjesec skriva lice svoje,

ja ću opet tebi doći,

da ti vratim snove tvoje,

dok tražiš me kroz sjene,

kroz kosu ću ti proći,

jesen donosi ti mene,

vjetrom ja ću tebi doći.

Gradovi na kartama,

olako ih prelazim,

razlike u satima,

još ti uvijek dolazim,

putujem u jeseni,

rastapaju me večeri,

a oboje smo željeni,

zajedno razdvojeni;

Dok plamte naše noći,

Mjesec skriva lice svoje,

ja ću opet tebi doći,

da ti vratim snove tvoje,

dok tražiš me kroz sjene,

kroz kosu ću ti proći,

jesen donosi ti mene,

vjetrom ja ću tebi doći.

Rab, 7.9.2009.

Ameba

Upotpunjen izgled
tvoje narušene osobnosti
dnevnim brušenjem forme
kompleks krivog pada svjetlosti
s lažnim podočnjacima
izazivaju neodoljivu potrebu
za gaženjem modnih časopisa
gdje retuširane amebe
plaze naslovnicama
poput uhvaćene čestice savršenstva
kako smo bili smiješni
u potpunoj izolaciji
zbog prišta na čelu
transformirani u likove
koji mahnito skrivaju sebe
pod kapuljaču infantilnosti
jesi li odrasla
napokon, s nečim moraš
steći samopouzdanje
ili tvoja snaga počiva
na ismijanim slabićima
s buketom darovane pažnje
melankoličan osmijeh
s kojim žrtve sućutnosti
padaju u razapetu mrežu
ne moramo si ništa reći
distanca plazi jezik
pirsan riječima ljubavi
još samo da munja
pogodi metalnu konstrukciju
zahrđale komunikacije
koliko Tesli nosi
tvoja magnetska privlačnost
bežično upravljaš
otkucajima srca
vrijeđa te prolaznost
neminovna kiša
na tijelu
što se nakuplja
na celulitnim bedrima
vjeruj, i amebe s naslovnica
proganja ista
retuširana stvarnost…

Rab, 6.9.2009.

Piloti

Tražim mir

izvan sivih voćnjaka gradova

gdje rađaju zgrade

pilote na antidepresivima

trebam kruh

vruć od pastirskog komina

trebam sjenu

koju ne gaze automobili

u večernjem bijesu

a stakla prozora drhte

na planinskom vjetru

tražim plahost

ždrebeta na livadi

meku dlaku janjeta

tražim izdvojenost

a okružuje me

rotor bezizlazni

katnice s kojih

mile rastrojeni piloti

posloženi u brojeve

redove u ladicama

glave im brišu

statističke gumice

tražim sebe

kraj barke i mreže

u vonju svježe ribe

a rat galebova

budi jutro ribarsko

tražim rujan

suhu krišku rapske torte

tražim pokvarene liftove

razrušena stubišta

i brda izrasla iz podzemnih garaža

a život se zbio u dva tjedna

stihijski preskače prepone

razara iz sebe svaku slabost

potapa bistrinu lošim alkoholom

u nedogled razglaba o

nesuvisloj poziciji

i čemeru potlačene opozicije

tražim mir

od svega što mi čini

sivi voćnjak predgrađa

zarastao u hangare

što skrivaju pilote…

Rab, 5.9.2009.

Zrno

Daruj mi

zrno svoje hrabrosti

da izraste hrast

u mojim grudima

pod hladom tvoga

samopouzdanja

listat ću preporođen

ta si što uzima

punim plućima

ljekovite oceane

i boriš se snažna

snagom što mi nedostaje

daruj mi

još jedan časak opojnosti

u kom me tješi

tvoja prisutnost

u kom slike predstavljaju

čaroliju postojanja

izvanzemaljski ubireš

dane poput jabuka

trebam to zrno

to stablo da izrasta

i tko će sabit godinu

u treptaj oka

pa da proleti

do buđenja otočkih

kad nanovo sadim

svoje umorne ruke

u svjetlost sunčevu

daruj mi

ono zrno iz zjenice

tvog radosnog oka

što snažno otpuhuje

tamu iz kutaka suznih

bodri me

iz njihaljke nekog ljetnikovca

moje grudi čvore u grane

hrast izrasta i lista

vrati se

da zajedno otkrijemo

časak što se izgubio

sa šalicom čaja…

Rab, 4.9.2009.

Opuštanje

Pretvori me u vino

uz jaki miris sira

malo preprženog tosta

tvoj odmor kraj spuštenih roleta

pomiješan s bukom sa stubišta

ne slušaj radio

ovu zimu odstajat ću

na prašnjavoj polici

poput skupog gutljaja

koji čuvaš za posebne trenutke

razvlašten iz boce

moje stjenke u širokoj čaši

grijem se na sobnoj temperaturi

ti poznaješ moju aromu

nimalo romantičan okus cedrovine

ili šumskog voća

više sam industrijalizirani sukus

sljubljene kemije

gle, crno vino ostavlja

mrlje na tvojoj duši

iskoristiva kap prostodušnosti

zanemaruješ tragove

to je nepobitna činjenica

uostalom, mrlje su za tebe rješiv problem

sredstvo za čišćenje s jakom primjesom zaborava

ili tek baciš stolnjak svoje osobnosti

kraj svih neiskoristivih trenutaka

centrifugira se umazano

i ja se vrtim u tvom želudcu

probavljen i nejak

ti si otporna na moje alkoholno suglasje

štoviše; pravocrtno rubiš tjedne za sobom

i što znači deci emocionalne neimaštine

buteljirane u bizarnoj boci

lako-hlapivo, suho, stolno,

uvijek posluživo za

neprimjeren trenutak

ravnodušnog opuštanja…

Rab, 3.9.2009.

Neprolazna sreća

Na rubu tvoje košulje

most od prstiju

prolaze trnci, slijepi putnici

uhvati me u okvir

neprolazne sreće

tamo gdje katedrale

mijenjaju križeve

tamo gdje mora

zibaju dupine

uljuljkan sam

tvojom mirnoćom

u gustoj sjeni hlada

mirišu suhe smokve

pognut sam i zgrbljen

izobličen, a ne primjećuju

trese se tijelo

pred kišu

neka mi ne govore unaprijed

da su barem kao ti

svjesni težine sjedenja

dok mrak jede mišić po mišić

ne želim maštanja

ponudi mi stvarnost

od nje zebem

želim zaboraviti sebe

sebe u odsjaju njenih očiju

na rubu tvoje košulje

vrata moga nedosanjanog doma

zapriječena crnim pojasom

još tražim Troju

poneki rat za otetu ljepotu

i onda, dok me mrak izjeda

netko me brzopleto voli

ne živeći u meni

prolazeći kroz mene

kršeći mi staklena vrata

i dokad tako…

Rab, 2.9.2009.

Bili smo ljudi

Utapa me plićak

na prst dubine

moj pogled muti nevera

a bezbrižno leže

ručnici preda mnom

kao prostirke Suncu

i dom za misli

negdje još ležim

kraj bijelih nogu

nadohvat želji

prostrt na valu

i sve sam dalje

pričinja se sreća

kradem od sebe

umor i kopno

ne trebam dubine

već tonem u njoj

ne trebam nebo

letim kroz vrijeme

a oprezno šute

na dovratku kuće

sparušene boje

u kamenom pitaru

utapa me poziv

nepromišljeni ljudi

brzopleta djeca

u rascvaloj koži

sad imam more

što šumi kroz mene

znak u oku

sućutne duše

psa što voli more

govori mjesto mene

i bira tko će nam

jednostavno prići

sve bio je susret

i bili smo ljudi…

Rab, 31.8.2009.

Olga

Doline kamenih obraza

sjede u mom krilu

vrpolji nas odbljesak

s njenih sunčanih naočala

diže me plima

u hod valova

izdaleka dolazi bjelina

što plavi njeno lice

gracilnost zamaha ruku

srastanje s pučinom

preplivat će sunčani trak

i nestati iz vidokruga

ona je slika

velegradskih ljepotica

gdje zima teše

slavenske žene

na raskrižju širokih ulica

moskovske večeri

sviraju balalajke

plaža ju ljubomorno skriva

odgovara joj smirenost otoka

aristokratsko lice premrežene obale

moj pas joj se divi

ljubi ispruženu ruku

osvojen kapljom vode na dlanu

slani pijesak zlati joj prste

odjednom čista i nesputana

pruža mi ruku

''Olga'' postaje sjena

na mojoj ruci

kažem joj ime

a suton se nada

da joj neće skliznuti s dlana

i nestati u moru

poput brodolomca…

Rab, 28.8.2009.