Utapa me plićak
na prst dubine
moj pogled muti nevera
a bezbrižno leže
ručnici preda mnom
kao prostirke Suncu
i dom za misli
negdje još ležim
kraj bijelih nogu
nadohvat želji
prostrt na valu
i sve sam dalje
pričinja se sreća
kradem od sebe
umor i kopno
ne trebam dubine
već tonem u njoj
ne trebam nebo
letim kroz vrijeme
a oprezno šute
na dovratku kuće
sparušene boje
u kamenom pitaru
utapa me poziv
nepromišljeni ljudi
brzopleta djeca
u rascvaloj koži
sad imam more
što šumi kroz mene
znak u oku
sućutne duše
psa što voli more
govori mjesto mene
i bira tko će nam
jednostavno prići
sve bio je susret
i bili smo ljudi…
Rab, 31.8.2009.
Nema komentara:
Objavi komentar