Hram

U pahuljama snijega
tvoj lik
zašto tako tužan pogled
s tako prekrasnim osmijehom
jedva smo primjetni u
ovom šeširu nebeskom
gasi me ulica
dodiruje me studen
ispraznosti
ne želim da me pamtiš
po gruboj tkanini
i prezrelom voću
njišem se na tvojoj
usnuloj žici
vibriram od ushićenja
moju sreću ne prepoznaju
u ljubavi sazdana viđenja
u sebi sam razodjenuo
potamnjeli zid
od izblijedjele cigle
gradiš nove snove
samo te pratim
sklopljenih ruku
s tolikom vjerom
kojom me hraniš
u svom tijelu
poklonit ću se
tvom hramu...

Zagreb, 28.1.2014.