Kiša me uči
o vretenastim rukama
po kojima klize kapi
mijenja me
u nijemog svjedoka
nad rastopljenim
morem snijega
ispire sol iz kose
neispavanih ulica
prodire u tišinu
i žamori krovovima
miran sam
na školskoj ploči života
nestaju potezi krede
grad je spužva
koja upija saznanja
uz kišu ponavljam
trenutke u kojima
potoci klize
izbrazdanom ulicom
rapskih Grpa
i nikoga nema
da spasi puža
u nevolji
osim njegove kućice
doma kojeg odnosi voda
prema cesti
na kojoj potrgana japanka
skuplja listove oleandra
kiša me uči putovati
u nedirnuti kraj
gdje zime i proljeća
ispijaju topli zeleni čaj
pod kamenim zidom
gdje vode teku
iz vječitog leda...
Zagreb, 21.1.2013.
Nema komentara:
Objavi komentar