Kuća

Otpuštam dimove s jastučnice

ponekad je teško rašiti strop sobe

kad su uzimali mjeru kuće

zaboravili su na mogućnost debljanja

svejedno, meni su dovoljni kutovi

za sramežljivo stiskanje očiju

s prozora rastu sjene čempresa

beskućno u kući puž rasprodaje pokućstvo

golih leđa obojica cmizdrimo na suncu

što rade puževi kad im dječja noga

oduzme životnu ušteđevinu

ljeto obožava kišu na plaži

sjajim se na verandi čekajući oblake

kuća je davno prestala rasti

puna je kalcija i zatomljene dreke

kuće koje imaju ljude zrače taštinom

umišljaju da su najpoželjnije

poznajem kuću bez glasova

ima teško kamenje na srcu i

petrolejsku lampu na desnom oku

kao dijete uhvatio sam ju za ruke

nagluha od starosti prečula je moj smijeh

i na njoj rastu puževi s kućicama

starost se ne mjeri godinama

pukotine na zidu gase slavljeničke svjećice

kuća u meni ne propušta dim

kuća oko mene je toliko lijepa

da me guta za svaki doručak

kad nestane sunca i kiši, kuća raspusti kosu

otvori zidove i igra se prozorima

moj kut pjeva sa mnom pod

nebeskim tušem, golica me propuh

oleandar šamponira razgaljenu atmosferu

ne želim bježati od kuće da ne bude sama

ljepše je dok samujemo udvoje

uključimo televizor i smijemo se drugim kućama

njen krov ima snažnu moć dozivanja zvijezda

nad njim se okupi jato zvijezda i šuti

kuća i ja zagrljeni gledamo u njih

ponekad zvijezda padne u krilo i sagori

kuća me tješi da se već rodila na drugom kraju svemira

moja kuća zna više od mene i pamti

pamti da sam dijete koje se boji

da ne postane kuća bez glasova, nagluha i puna

slavljeničkih rupa koja gase svjećice…

Rab, 2.7.2011.

Ti, moj pas i ja

Pustio sam da se razbijaš o mene

u mraku nedostaju ruke

umoran putnik traži svjetionik

je li pogrešno hodati morem

gaziti travu što talasa

i biti izložen sudu zapletenih gnjuraca

ovdašnja djeca sišu sol s materinjih grudi

a moja večera pluta zapadnom stranom

volio bih da slobodno dišeš

u krajičku moga oka, onako sklupčana

krijesnice se hrane tamom

izbacuju noć na svom zelenom zatku

kraj bezbojnog zida umire skakavac

pas i ja gušimo svježinu sobe

on vonja na nesputanu dobrotu

smijem li ga zvati prijateljem

gotovo nikad da uzvratim tugom

na tugu njegovih očiju

on zasigurno plače i kad je sretan

da ne povrijedi zjenice mojih očiju

mislimo na tebe dok za mene

trči u snu i laje u sebi

toliko nježnosti u tom biću

nitko ne posjeduje tu vjernost

tražim te kraj zida kutkom oka

pričinit ćeš mi se onako zdvojna

moja nepomičnost sahne rijeke

razdvajaš ponoć u dvije velike ništice

nedostaju ruke da te zadrže

plivaš li ikad protiv struje

moj pas cvili dok pliva

pomisliš da je sretan zbog svega

cvili li sreća dok se utapa u njegovoj dlaci

bio sam moćan na trenutak

onda sam vidio jarbole jedrenjaka

pod stijenom su se rađali valovi

ti, moj pas i ja poznajemo more

ne pratiš me više, odustaješ

pas kruži oko mene i dalje cvili

pod krevetom samuju tenisice

nove i bez škripe pijeska kao da ne postoje

pustio sam da se razbijaš o mene

noć govori pjesmom zrikavaca

uspavljuje me ton nepostojanja

ne grizi se, za to postoje komarci…

Rab, 29.6.2011.

Cigla

Lako ćeš me zamijeniti

s tri odvaljene cigle

i mlakom pivom na dasci

ljude bez kravate

površno smještaju u sanduke

s radnim kombinezonom

pomiješanog s prašnjavim znojem

smradom uree i bolnim kutnjacima

preplavio sam livadu lavandom

utopio oči u nju

sad nesmetano upijam nebo

čekam da me zazidaju nečije ruke

blagoslovljen bio kruh s okusom cementa

mogla bi me dočekati

s čavlom u mojim leđima

obješenom slikom, tebi značajnom

samo nemoj da sat pokazuje vrijeme

na mom zazidanom tijelu

gospoda ne pitaju za porijeklo

ispečene gline nad sobom

kad si cigla, crveniš se bezrazložno

obećavam, darovat ću ti toplinu

ponekad pokucaj o mene

da ne zazvučim šuplje

postoje zidovi koji sahranjuju

velike istomišljenike naroda

samo rijetke cigle dožive

da im se istinski klanjaju

zamisli te smiješne situacije

da mi odaju priznanje

za moju nedoživljenu svrhovitost

nagurani u redu kao pred strijeljanje

anemični vojnici u kravatama

klanjaju se mojim otučenim vrhovima

lako me zamijeniti za neku drugu ciglu

obične cigle ne odskaču svojom opekom

nećeš me raspoznati među jednakima

sve mi cigle zvučimo jednako

kad nas se uklopi u zidove

vjerujem da si se jednom vezala

za nebeske oči u lavandi

prekasno da njima bojiš svoje srce

na modrinu polaže pravo svevremenost

znaš, dok sam postajao zid

vjerovao sam da ćeš me razbiti u komadiće

tako sitan udahnuo bih se u tebe i bio tvojim zidom…

Rab, 25.6.2011.

Početak mora

Umišljam da je Bog htio

dijeliti razlomke nad nama

savršeno podvučena crta

ispod koje uvlačim prašinu

zabrinut za tvoju površinu

kristaliziram med na tvojem

osunčanom pupku

sunce mota ručnike

u nejestive plažne palačinke

negdje u zbijenoj stvarnosti

iz kamenog zida kaplje

znoj izmučenih zmija

izgleda da je pretežak dan

da sunovratimo more

u potrganu natikaču

bezrezervna podrška valova

s južne strane u vrši

uhvaćen brod prepun turista

mogli smo uputiti ribare

na svježu bjeloputnu palubu

ti dehidriraš u stjenjaku

raskopčanog bikinija i serviranog

samopouzdanja dostatnog naturalne ljepote

Bog pravedno određuje parove

upareni kotači mirišu na paljevinu

zakočeni u padu, s grančicom ružmarina

lokarde odvrću slavine pod jezikom

ribe nitko nije naribao zbog neposluha

još više te volim, iako spavaš

isplivao sam rječitošću maratone

umjesto da se divimo daljini

dopuštamo da nas razdvajaju centimetri

podno koljena mrznu morski krastavci

jednom kad dodirnem meduzu

gušit ću se u Mediteranskoj osvetoljubivosti

križ nije splav za utopljenika

razlomci nas čine odjeljivima

dok žmiriš nad mojim cijeđenjem

uspostavi kontakt s brodovima

možda nasred ulice bez ljeta

galebovi označe početak mora

bilo bi to savršeno mjesto

za iskakanje iz ravnoteže…

Rab, 22.6.2011.

Amfora

Svemir nema više tvoje lice,

izgubio sam školjke što govore,

izbrisao ljude kao skice,

i suza je ulje iz amfore,

o moje misli vješala si ruke,

da te barem nikad nisam sreo,

oprosti mi jer prenosim jauke,

tijela dok sam samog sebe jeo…

Rab, 20.6.2011.

Datim

A ča je lipo, u ladu datim,

fermaju brige, i dan se cipa,

u po se bire pogleda latim,

galeb u letu furešta se pripa,

i ča bi tija već odma tu je,

na slipo rukam grlin to more,

šapljen mu tiho da niko ne čuje,

moje si more u rane zore…

Kad u po riči pa'ne me voja,

pušćam da sunce po nebu bati,

a ja se friškan, vata me boja,

i more moje u život me vrati…

Ča je lipo na ovome svitu,

da je više, ne bi bilo boje,

fala ti Bože na svakom litu,

friška mi tilo to more moje,

ča je lipo, kad uvati fjaka,

sunce bati, a meni se dati,

i ne bi se vragu za zeru maka,

to samo lito s moren mi vrati…

Rab, 17.6.2011.

Paketi i zidovi

Odvrćeš satima

tu neispravnu slavinu

i ništa neće poteći

da rastoči taj talog

naši su razgovori

nakupljeno suđe s viškom soli,

raspadnuta spužva s

mirisom lažnog limuna

vrtiš nož u ruci

krvavi trag umaka

i otupjela oštrica

kojom prijetiš zraku

može li se veza

poput pupkovine

presjeći da daruje život

odljepljuješ etiketu

sad je nebitan datum

sve traje kraće i

rijetka je dotrajalost

pališ se na reklamu

bezvezan tip u pari

zaposjeda tvoj krevet

nabor plahte pod međunožjem

nikad me nisi voljela

kao otrcana fraza iz filmova

na kraju razgovora ne izgovaraju

zbogom, tek rijetko uz večeru

spomene se sutrašnji dan

s brzim planom pripreme

zagorenih jezikovih juha

treba li upotpuniti

kolekciju izribanih tanjura

jednostavnih salatara i kognitivnih vilica

preskaču se obroci s opravdanjem

danas ne želim sjediti uz tebe

smeta škripa stolice u tišini

ljubav u hropcu škrguće zubima

testira snagu vilice

između stisnutih šaka

cijedi se ime odvjetnika

za našu skromnu ljubav

razdijelit će život

na pakete i zidove

kad isplatimo slobodu

ostat će samo lavež među nama…

Rab, 8.6.2011.

Generacijo

Neki klinci

s periferije sjećanja

ukrali su našeg Đolu

i sad pod svoje

prodaju moju generaciju

bez obzira na nijemost

s tri važna akorda

Azra je njihova zazubica

možda dobro pogođen trenutak

kroz odsjaj bižuterije

rif gitare i prva cigareta

krvari žutim nikotinom

u pubertetskom zanosu

kad te ponese plaža

tragaš za dobrim stihom

Prljavci te guraju u poljubac

a heroji s mlakom pivom

gube bitku s ravnotežom

ne budi ljubomorna generacijo

mi smo imali stvaran trenutak

sad slijede kopije grešaka

otuđit će pokoju sliku

i zametnut identitet

a Đole, on ne bira ljude

ljudi izabiru njega i vrijeme

s kojim duše plaču pod zvijezdama

nekoć, dok je Ines lutala

Šerbeđijinim usnama

Arsen je bio moj Brod u boci

je l' znaju ovi klinci

koliko je žena zaveo Jesenjin

pod nekim borom ljepljiva ljeta

dok se recitirao naizust

nitko nije bio ravan prolaznosti

sad, kad spomenu starost

a ja ovako mlad hlapim u sjeti

prepuštam Protinu kći

da joj se dive novi dječaci

mada ne znaju, niti će znati

kad zagrliš pjesmu s gitarom

ona je ljubavnica svih generacija

i vječno na nekoj plaži

drhti na svjetlosti

upaljene vatre, eh

generacijo…

Rab, 28.5.2011.

Tvojim očima

Ne zamjeri

donosio sam sol

u tvoje oči

i pitao more

zašto su tvoji valovi

nemirniji od mojih

more se ne miješa

u izgubljenu ljubav

brani se šutnjom

i osvaja u suton

pored nas ostavljenih

dubi plamene stijene

na kojima se zavjetuje

neprolazno na vječnost

povremeno dok te tražim

vječna stopa rimskog vojnika

gladi kocke Srednje ulice

nekoć su zidine

obrasle bršljanom i strepnjom

štitile zaljubljene od kuge

zbog jedrilica na pučini

povjerovao sam da

more može odati

tajne nebu nad tvojim

raširenim rukama

dok hvataš ljepotu tijela

kišit će sol na skupljenu kosu

možda te prene miris mora

kao što mene obasja

bjelina tvoje puti

dok mašeš strancu

na prozoru svoje sobe

jučer su na kamenom stolu

ribe pjevale pticama

ne poznaješ hladnoću smrti

dok ju ne osjetiš u svojoj ruci

more u svibnju čuva

zapletene hobotnice od ljudi

kada im otmu sutra

ljudi urliču pobjedonosno

zato ja skupljam zrna soli

da bih mogao

gledati tvojim očima

sebe….

Rab, 24.5.2011.

Starac

Između dviju tramvajskih stanica

starac broji otkucaje srca

ruka prorasta drvenu dršku štapa

sigurnost nesigurnosti izjeda

potplate njegovih cipela

moć je u koncentraciji

stabilnost u pruženoj ruci

na koga nasloniti godine

s podsmijehom na licu

mladost se zgraža nad

principijelnom upornošću življenja

tko ne poznaje rađanje

nije svjestan smrtnosti

na vratima nepostojeći izlaz

starac umire u očima prolaznika

dok si mlad, živiš u nečijem srcu

kad ostariš, čekaš da te izbace iz srca

onda poput beskućnika kucaš

i moliš milostinju nečijeg otkucaja

najgore je biti beskoristan a trajan

starac zna da ga ništa ne čeka na stanici

želi izaći i kupiti novine

one su dijete u njegovim rukama

ništa nije tako mlado kao nova vijest

dok gleda slike onih koji nedostaju

zamišlja svoj trenutak u novinama

za njega se nitko neće sjećati

nije zabrinut što će biti izbrisan

nedostajat će mu cvijeće kraj

imena pokojne supruge

jednom kad ptice pronađu mir

njegova duša svijetlit će u prolazu crkve

u tramvaju je zagušljivo

a starac treba sve manje zraka

dok se mladost nervira oko džeparca

njegovi džepovi su potpuno slobodni

čim plati struju može gledati prazan stol

mogao bi skuhati čašu čaja

no čaj pojačava glad

ovako, vozeći se tramvajem

hrani se promatrajući izloge

je li štetno gledati kolače i pršut u

istoj minuti prolaženja

zalio je suzom pune oči koje

teško padaju na prazan želudac

silazi dok ga prijekorno gledaju, sam…

Rab, 18.5.2011.

Ples

Vjetar guta zvukove,

talasa se vriština,

brdo pluta kao santa leda,

pod kamenom

ljeto spava s cvrčcima,

bezglasna pjesma mrava,

vratile su se jedrilice,

sad znam gdje mi plove misli...

a ti, zašto kada si tužna,

izlaziš na kišu i plešeš

zaneseno poput Derviša,

jednom sam te gledao,

dok si bosom nogom,

gutala crveno blato,

na licu ti se rađala rosa,

bila si dio kiše,

tvoje ruke dirale su nebo,

i niz njih klizila je

darivana čistoća,

zbog tebe sam upijao munje,

i tražio tvoju mokru kosu,

sljubljenu s licem,

zategnutu poput raspjevane

Bizetove Carmen, divlje,

tvoja haljina vrišti na vjetru,

sve pripijenija ističe

figuru koja kisne,

bedra ocrtana se stežu,

poskakuješ, i vrat ti je sve duži,

opet ću misliti na tebe,

i noć će tražiti svježinu,

dok će nervozno žamoriti

čempresi mirisnog ulja,

nadimat će se zavjese,

a tvoj ples na kiši,

urezat će sjećanje,

mirisat će ozon u zraku,

kosa skupljena u rep,

prkosit će vratu,

i ta gracilnost snoviđenja,

ušuljat će studenu zoru,

u rapsko sasušeno bilje,

na dovratku sobe…

Rab, 11.5.2011.