Ples

Vjetar guta zvukove,

talasa se vriština,

brdo pluta kao santa leda,

pod kamenom

ljeto spava s cvrčcima,

bezglasna pjesma mrava,

vratile su se jedrilice,

sad znam gdje mi plove misli...

a ti, zašto kada si tužna,

izlaziš na kišu i plešeš

zaneseno poput Derviša,

jednom sam te gledao,

dok si bosom nogom,

gutala crveno blato,

na licu ti se rađala rosa,

bila si dio kiše,

tvoje ruke dirale su nebo,

i niz njih klizila je

darivana čistoća,

zbog tebe sam upijao munje,

i tražio tvoju mokru kosu,

sljubljenu s licem,

zategnutu poput raspjevane

Bizetove Carmen, divlje,

tvoja haljina vrišti na vjetru,

sve pripijenija ističe

figuru koja kisne,

bedra ocrtana se stežu,

poskakuješ, i vrat ti je sve duži,

opet ću misliti na tebe,

i noć će tražiti svježinu,

dok će nervozno žamoriti

čempresi mirisnog ulja,

nadimat će se zavjese,

a tvoj ples na kiši,

urezat će sjećanje,

mirisat će ozon u zraku,

kosa skupljena u rep,

prkosit će vratu,

i ta gracilnost snoviđenja,

ušuljat će studenu zoru,

u rapsko sasušeno bilje,

na dovratku sobe…

Rab, 11.5.2011.