Stijeno

Izbriši nepotrebni prolaz

prečac nazubljenih podlaktica

i samotna stijena vidi sunce

iznad ruba napunjene kade

koliko očekuješ davanjima

nećeš raspoznati sitnice

one što se lijepe na

suhom jeziku i imaju

okus po ljetnoj kiši

ne traži usputne hodnike

u kojima plešu

laskave lisice

tvoja čipkasta sadašnjost

propušta osviještene prste

diši pod morem

zlatnim valovima

nečujnih sirena

izroni stijeno

u busen kadulje

sva nakupljena sol

hranit će nevinu janjad

koja ovisi o tebi

budna si u rukama

čeznutljivih noći

u snu smo sami

i ljubimo najviše

bestidno i hrabro

bez uzmaka

stijeno, kad plačeš

otapaš otok pod sobom

valovi su žešći

a pritajena dubina

rasprostrla je tamu

za tvoju snenu dušu

otvori oči

negdje, nadomak sutra

zvonici gube visinu

postajemo isti pogled

onaj što u nama

prepoznaje razloge

ogoljena stijeno

navuci osmijeh

u suknji od kadulje

u srcu otoka

kom pripadaš…

Rab, 30.6.2010.

Jupiterovo oko

Ples besvjesnih

nedodirljiva opna

namočena ruka

smežuran dodir

tipkovnica rezbari

strujne krugove

pretvaraš me u čekača

onaj što vječno

prelazi ulicu u crvenom

naposljetku, pod kišobranom

padaju pogledi na korake

vrlo je bitno

da tečemo ukorak ulicom

dok se okrećem na mjestu

ti ubireš izloge

i mirise svjetskih kavana

ili barem mislim

da postoji neki takav

prozaični razlog za

odškrinuti svijet

u golemom tanjuru

među rezancima

mi se probijamo žlicom

dok nas ne progutaju

besplatni kuponi

protiv bora

kad nas zarobe kreveti

pričat ćemo o genetici

razlomljenoj strukturi DNK

škljocanju aparata

u koje utjerujemo lica

da ne zaboravimo

kako smo negda

izmjenjujući identitete

osjetili savršen trenutak

zbog kojeg iznova

nastajem prosvijećen

s malo kreativne

žudnje za

izborom najljepšeg

zareza među nama

kao – nastavit ćemo se

izborom posrednika

u Jupiterovom oku

koje puše nad nama…

Rab, 26.6.2010.

Olja

Sjever

Grubi dah

moja pluća su

goreći zidovi

ustajala ljubav

obrasla mahovinom

pokazuje sjever suzama

diskretna predaja

na pladnju

njena slika je

smrznuto voće

sezonski kolač

među listovima

otkad je otupjela

šiljasta kupola

ne nabijaju se

sušena srca

sad kad plavi kiša

ustupaju rijeke

svoja korita

jezicima ravnica

dok dvorištima

plutaju kanui

negdje obeshrabreno

jabuke trunu na granama

neće biti bijelog osmijeha

iznad stvarnosti

skupljam buket suza

neka uvenu na stolu

bisernom smrću

dok pjevaju slavuji

noć dijeli lahor

prekriven groznicom

drhtim tvojom zimom

dok sniježe anđeli

poda mnom se skupljaju

kapi panonskog mora

zahrđale ograde

škripe dok im rijeke

otvaraju vrata

i odnose gostoprimstvo

s poplavljenih pragova…

Rab, 19.6.2010.

Očevid

Ne dam

no ti svejedno

nestaješ u izmaglici sparine

tamo gdje svjetionik

lomi kanal na pola

upirem pogled

oskvrnuta gliserima

pučina rasprostire valove

kad nas pregaze

soljenim čizmama

ostat ćemo trag u moru

poput kiše koju rasplinjuje

jarina lipanjska, neočekivana

u prstohvatu ljeta

nježan si spomen

govoriš mi crkvenim zvonima

pred kojom riva

probada plavetno srce

u pjeni piva

grcaju nesmiljeni stupnjevi

pretopla nakana

da se rashladi nadolazeća

glad u prsima

dok mi sunce siše bjeloput

tamnim pred očima

uzvitlani zvonici

načičkani turistima

grabe oduševljenje

prijazni trgovci na štandu

prodaju ljetne talismane

one kojima se

zasigurno

ljetne ljubavi

vraćaju na mjesto zločina

možda u očevidu prošlog

iscrtano kredom

leže mrtve ljubavi

koje još uvijek

griju nevina srca

iznova…

Rab, 14.6.2010.

Zbir

I udubilo se more

u razroko nebo

ne straši me nedolascima

s nepoznata puta

ugađa nam ljeto

sjetnim poslijepodnevom

riba pliva na gradelama

sve je kako treba biti

s nedostatkom tebe

zavarila se loza

o željezno stablo

ruzina brajda

i trag gundevalja

obasipa me sunce

kakao prahom

s nedostatkom tebe

automatski punim

srce biglisanjem slavuja

supstitucija tame

ona pjeva sve ljepše

a ja sve budniji

zidam ciglu po ciglu

pustinjak baca kosti

iz razasuta proročanstva

ne križaju se putovi

koliko bio malen

ovaj svijet je točka

koja razdvaja

nesuvisle rečenice

dolaze skakavci

umjesto odbačenih koza

brste šaroliko ljeto

uz tvoje ime

jedino prepoznajem datum

kad izbrišemo lica

pamtimo riječi

da te ne zaboravim

zbiram jedan dan

on je razvučena priča

s nedostatkom tebe…

Rab, 9.6.2010.

Vratite se lita

Sve je manje vire u sebe,
ovi punti sve su teži,
a di je ono pravo misto,
ča na Božjoj ruci leži?
Osipa se društvo staro,
svako lito stolac više,
samo slija na komodi,
još životom punim diše.

Vratite se lita,
ima još za živit,
duša nije sita,
ne da joj se smirit,
još u nama gore,
oči ka sinjali,
još nam jutra zore,
tamo di smo stali.

Sve je manje novih mista,
svako staro štorju ima,
vrati mi se vrime moje,
da iz sebe živin ž njima…

Rab, 5.6.2010.

Bitno mjesto

Razbilo se bez krivnje

ulašteno kameno srce

prokletstvo nema opoziva

dok more sjede na prsima

iz grla sopću snovi

režimo se usjeklinama

oštar rub papira

bez potpisa kruži

režeći na tupe prste

nastavljamo se

gdje smo stali

neočekivanim plodom

bez koštica

razvijamo žicu

bodljikavu prepreku

po kojoj skakuće

ptica s olovkom u kljunu

nerazborito divljamo

zapuštanjem u sebe

okončani izljev krvi

u zanokticu zatona

sutra će roditi podne

vješat ćemo rosu

na razapetom štriku

po poroznim kukovima

ostarjelog bora

verat će se prehlađeni mjesec

sve u nedoumici

koga usrećiti postojanjem

nebitno iverje

zabijat će se u mjesečinu

čekaj, kad sutra porodi podne

otok će prirediti slavlje

iz progutanih trajekata

kuljat će mentalna zakuska

s opaljenim licem

prepoznat ćeš starosjedioca

njega neće oduševit

to što i ja

prepoznajem da

u ključnom trenutku

zrakoplovi uskogrudno

prelijeću bitno mjesto

za nas…

Rab, 3.6.2010.

Pod prozorom

Omotana uspavankom

tihim glasom vrištine

tvoji prsti su smilje

što dotiču obraze

rascvjetane noći

i zrikavci gudači

pod prozorom

zriču noćnu sonatu

onako kako uhu godi

uspavljuje me

šum rasterećena čempresa

i hladi prazan krug

godine za nama

još si divna

na modrom skutu

s kojeg kaplje

zreo sunčev sok

zasljepljuje me san

u kojem bezbojne stijene

goste sitnu morsku travu

i sam izgubljen u njoj

čekam svjetlucanje planktona

omotana uspavankom

zbrajaš rasute sekunde

zrnca božjeg pješčanika

ti moje smilje

što protežeš umorne prste

u rascvjetanu noć

i mirišeš spokojem

u sazvučju zrikavaca

oplemeni prostu travku

što se vuče stoljećima

uz slani kameni zid

na kojem još drhti

velebitska bura

tebi nepoznata i daleka

čujem te jasno

otvorila si oči

tvoj glas pupa

u praskozorju

dotakni i dan

kao što si noć

da neprestance

bdiju nad tvojom

ljepotom…

Rab, 28.5.2010.

S jugom

Između nas

zbijeni zidovi bez slika

u čaši umjetnog soka

ljetuje muha

Nijemci raznose plažu

mokrim nogama

zbog juga

tebi je tijesno u koži

rastežeš ju osmijehom

hranimo mrave šećerom

odvikavam se od mladosti

s razvaljenim ramenom

namigujem nakupljenoj masi

više ne raznose novine

pred vratima ostavljaju

povoljni bežični Internet

kad se navučemo na doping

uskratit će nam polje djelovanja

dosađuješ stolici kutijom cigareta

gadi mi se potreba za čajem

dehidrirao bih u oblak

i pišao po žlijebu

bez vode bi bilo lakše

ne bih se opterećivao

tvojom savršeno uskladištenom tekućinom

prelijevaš se u pogled

negdje u meni

prepoznata tvoja frekvencija

da nije juga

rekla bi mi da sam lud

ovako slobodno gužvam

sunce na svojoj majici

i pričam nesuvislo

o važnosti izolacije

jer danas smo svi

žrtve UV faktora

stoga, ako djelujem zbunjeno

pripiši to ustaljenoj navici

kojom sam uspješno

izbjegavao kvadratiće

u partnerskoj križaljci;

pod vodoravno

ostavi prazno

možda se domislimo

i bez pitanja

riješiti problem neispunjenosti…

Rab, 25.5.2010.

Tvoj glas iz bure

I bura ima tvoju boju glasa

slušao sam kao da mi pričaš

o pticama i srnećem pogledu

zakivana na velebitsku stijenu

nosila si miris snijega

zvon praporaca nad morem

javi mi se kad osjetim

da trunu korijeni u meni

izvuci me iz kiselih suza

bezmirisnih orhideja

što cvjetaju na ramenu

neke skandinavske ljepotice

meni ne treba cvat mora

niti želim ruke

ispirati trnjem i koprivama

u glasu bure čujem te

zavrela je krv pustinjska

a moje srce tek je dronjak

što prosi otkucaje u tijelu

gdje da prinesem svoje oči

žrtvujem svu neviđenu ljepotu

neka ostane neviđenom

nakon tebe ne dodirujem rukama

ne njušim vjetrove

samo glas tvoj čujem

ti si bura, nepoznata

u kojoj svibanjske travke

klanjaju se plahovitom lutalici

pustio sam da me dira

izbije cvrčanje u glavi

zagluši pjesmom sjevernom

kako je nesretno cvilila škura

u tvom noćnom obigravanju

kao ubogo pseto na lancu

i bila si ovdje nemirna

ćuk je stravio ponoć

uz moj krevet

došaptavahu se sjene

bez snova grlio sam buru

grleći tebe i glas

sve si bila ti

uzavrela krv

blagostanje i polegnuta trava

tvoj glas iz bure…

Rab, 22.5.2010.