Omotana uspavankom
tihim glasom vrištine
tvoji prsti su smilje
što dotiču obraze
rascvjetane noći
i zrikavci gudači
pod prozorom
zriču noćnu sonatu
onako kako uhu godi
uspavljuje me
šum rasterećena čempresa
i hladi prazan krug
godine za nama
još si divna
na modrom skutu
s kojeg kaplje
zreo sunčev sok
zasljepljuje me san
u kojem bezbojne stijene
goste sitnu morsku travu
i sam izgubljen u njoj
čekam svjetlucanje planktona
omotana uspavankom
zbrajaš rasute sekunde
zrnca božjeg pješčanika
ti moje smilje
što protežeš umorne prste
u rascvjetanu noć
i mirišeš spokojem
u sazvučju zrikavaca
oplemeni prostu travku
što se vuče stoljećima
uz slani kameni zid
na kojem još drhti
velebitska bura
tebi nepoznata i daleka
čujem te jasno
otvorila si oči
tvoj glas pupa
u praskozorju
dotakni i dan
kao što si noć
da neprestance
bdiju nad tvojom
ljepotom…
Rab, 28.5.2010.
Nema komentara:
Objavi komentar