Zaključavaš epohu
ne računaš na izoliranu putanju
negdje među žicama
prepoznaju se note
s porukom strahopoštovanja
sumrak u rezonantnom trbuhu gitare
bjesomučno udara u stjenke
goropadi se melodija
a zašto nas smatraju nedostojnima
ti vičeš u praznu čašu
do polovice ju puniš zubima
praznina se drži na tvom licu
i trgaš sjaj neopjevane ljepote
zašto nas grizu lastavice
zazidani u sebi
odgajamo se sami
s progutanom pljuvačkom
korimo bol u želudcu
namjesti mi rame
ono koje tapšahu
donedavni praznovjerni
ne, ne prenosim se
na njihovu balavu sporu
pusti me da razbacam perje
po ustajalom zraku
i kišimo zdravo buđenje
u šaci koja odgaja pjesmu
označene stranice
prisluškuju ponavljači
naizust poznaju moje zareze
kojim sam hranio tebe
ne boluj zatvorenih očiju
gledaj me i čuvaj
gnijezdo staklenih gitara
razlomit ćemo glas
razdijeliti riječi od voska
moja glicerinska bit
utrljana pod kožu
mastit će gluhe strune
dok im govoriš prstima
neka slijede pragove
s kojih poskakuju
istovjetne generacije
s nadom u džepu…
Rab, 2.5.2010.
Nema komentara:
Objavi komentar