Nedodir

Ližeš moju sjenu

kao preljev na kornetu

između dviju kuglica vanilije

nadimaš grudi

morskim povjetarcem

a u meni čuči ushićenje

galeb s uzorkom ribe

na vrhu krova

pored satelitske antene

broji digitalne valove

a mi, još uvijek analogni

naziremo se u snijegu

lošeg prijema

moja sjena na tvom trbuhu

hladi se zalogajima

ruke su ti slane od mora

moje su žedne od plivanja

između nas

pristojna udaljenost glasa

sviđa mi se kako padam na tebe

izdužen preko pupka

koji se smijucka u mojoj sjeni

diram te nedodirom

moje drugo lice

zasjenjuje tvoj bikini

a ti si još bljeđa

na rujanskom suncu

poput vanilije na

rubu tvojih usnica

ne odmiči se

želim ovako još trenutak

odmarati na tebi

uvučen u svaki pregib

sjenovit poput

brzih ljetnih uspomena

što kao zrnca pijeska

ostaju zarobljena pod provom

malene barke

i ti i ja

sjenimo se nedodirom

spusti još jednom ruku

da me poneseš sa sobom

u raskvašenom kornetu

s kojeg kaplje

bijela put vanilije

kroz moju sjenu…

Rab, 16.5.2010.