U ladici

U sjeni mjesečine
divlje trešnje pjevaju
šute ostavljene cipele
u moru riječi
zvijezde uranjaju
u pijesak
na polici britvice
zarasle u celofan
kaplje tuš s grane
široka majica
ostavlja nabore
na srcu
tamo gdje sam
zaspao
ptice imaju
ljubičaste glasove
treba mi
šum sasušene livade
jedino tako
znat ću
da vrijeme
nije odustalo
od sata
skrivenog u
ladici...

Rab, 24.5.2014.

Pod raspetom ružom

Ne moram ti ništa reći
slušaš me u kakofoniji grada
svrstani u ladice
omekšivačem natapamo crninu
na ugašenoj cigareti
ulica gradi svoj imidž
vjetar je raznosio dane
po kalendaru
otkad su nestali ljudi
nije prestajala kiša
blagoslovljen je križ
pod raspetom ružom
ne moram ti ništa reći
čuješ me svojim mirom
poljane čekaju srndaće u izmaglici
više nećemo u sutonu
pronalaziti nove priče
stao je stih na zrnatoj plaži
znaš li da se rađaju nova djeca
ili to tek stare duše putuju
na nova odredišta
ne moram ti reći
sve znaš otkad smo se čuli
olujno more piše olovnu poeziju
zastao sam, možda me otkriješ
među ljudima s crtežom na ruci...

Zagreb, 15.5.2014.

Herbarij

Psi u vjetru
njuše razlivenu energiju
grad kiše svoju nutrinu
kravate složene u ormaru
ne odlaze na posao
čekaju da narastu novi vratovi
u kutu sobe bubamara
plastično cvijeće iščekuje
da bude oplođeno
stol miriše na vlažne maramice
tanjuri odišu prazninom
na mom licu niču bore
godine oru moje obraze
sve je zeleno
breze su vitke zebre
šalica napola ispijene kave
muha na žličici
ljubav je pripijena majica
na sušilu
više nema peruti na tepihu
usisana je prolaznošću
dok gladim raščupanu dlaku
pod rukom dašće
razmažena smrt
uvijek zna pridobiti pažnju
pa i kad cvijeće cvjeta
u herbariju...

Zagreb, 7.5.2014.

Utjeha

Utjeha je kosac u polju zvijezda
pupaju suze u očima djeteta
jezdi večer od sasušenih sati
noć je postelja od bezbojnih snova
hodamo polako na uzbibanoj sjeti
glas se gasi u stisnutoj šaci
u vjedru mora venut će sunce
rastaljen čelik bit će drhtaj
tako je teška ova sloboda
nadživljen gutljaj zraka
gdje je pravednost u jeci
na otrpljenom tijelu ožiljci se množe
život je vjetar, a mi smo suho lišće
teški smo od voća ubranog u zoru
malaksali od plova i rastočenih prova
nek' zaborav ne stigne usnulo zlato
u odsjaju tišine dogorjet će svijeće
polako, polako hodat će misli
i vlat nadolazećeg jutra
uzdignut će ti ime...

Zagreb, 5.5.2014.

Slatko

Da sam dijete
čudio bih ti se
jer kako to da si tu
a nema te
djeca su posebna bića
ona vide i ono što se
odrasli boje vidjeti
kad smo bili djeca
nikada nisam imao potrebe
vidjeti sebe
vidio sam tebe i bio sretan
da imam s kime podijeliti
čokoladu
da sam dijete sad bi mi
bilo lakše
znao bih zašto te nema
Bog uzima blizanca
jer ovaj drugi
više ne smije
slatko...

Zagreb, 4.5.2014.

Snijeg od stiropora

Na jednoj riječi
zastalo je vrijeme
plavetnilo je zrelo
rađa se u zjenici
pod kišobranom
kolona razvezanih cipela
spotaknula se kiša
i pala na koljena
sad siva krv
curi betonskim tepihom
usađeni kotači
glibe ruke
mravi se čude
snijegu od stiropora
nitko ne isporučuje dušu
u praznom paketu
list računa
uspomene imaju svoju cijenu
redovito ju otplaćuju
otkucaji srca...

Zagreb, 3.5.2014.

Grmljavina

Grmiš u daljini
nebo rasteže suze
i para svoju svilu
na riblju kost antene
zveckaju kapi
odavno nije ovako
bridio dlan grada
pobjeći ću
gdje kuće ne stoje
u redu
poda mnom glazba
još neotvorenog
kafića
od subote će netko
sreću zalijevati
mojom prazninom
ništa neće biti
važno
samo će more
daleko u daljini
krpati nebo
svojim valovima...

Zagreb, 1.5.2014.

Adrese

Umoran je dan
od jutra slušam svoje srce
topi se svijeća kraj slike
smjenjuje se cvijeće
na mom krevetu crveni se koža
borim se sa sutonom
večeras je tukao led po
limenim krovovima automobila
taman kad se upalila rasvjeta
ja sam ugasio oči
znatiželja me ubija
želim otkriti tanku liniju
prijelaza
ako poživim dovoljno dugo
možda me pretvore
u zastavu
na domjenku proljeća
vjetrovi uživaju
cvjetove trešanja
kad ugaziš u zelenu travu
izrast ćeš u humak
srećom, moderna vremena
ne trpe laku zemlju
spavamo na različitim
dijelovima grada
kad se susretnemo
adrese više neće biti
važne...

Zagreb, 30.4.2014.

Alergija

Bez tona
mramor u defileu
miješaju se zvijezde
i križevi
noć je duga sasušena
jabuka
treperi u nesanici
slike podsjećaju
dječak uokviren
crno-bijelom bojom
linija života u
nelinearnom uzdahu
večernja porcija molitve
dosadno je disati
svi traže znak
potvrda u prestrašenoj
sumnji
odjekuju kazaljke
odbrojava se kap
neispravne slavine
iznervirana malodušnost
treba naći oslonac
svak u svom kutu
sparira s mislima
udarac sjete ostavlja
modrice na srcu
bili smo u istoj utrobi
sad me utroba grli
za dvojicu
ne smijem nestati
sa mnom nestao bi
dječak u monolitnom
zagrljaju
još uvijek gori nada
pucaju davne pukotine
zidovi mi govore:
mi se ne poznajemo,
a svejedno živiš u nama.
Bojim se upoznavanja
jer kad poznaješ zidove
postaješ alergičan na
svjetlo – rekla nam je
djevojčica...

Zagreb, 27.4.2014.

Oproštaj

Mir svoj utkao si u nas,
sad plamtiš u očima našim,
tvoj dom je Svjetlost što te ljubi,
opet si dijete u naručju svoga Oca.
Na križu našem urezana brazda,
za suze ovog Svijeta što se oprašta s Tobom,
navrati Anđele i raširi krila
nad djecom svojom i Ljubavi u tuzi.
Ti poznaješ vječnost i Tajnu o nama.
Na Tvome putu spavaju zvijezde,
miriše noć na ulje lavande,
polako u zemlji mrmore preci,
na sklopljenom barjaku uvenut će kale.
Pomalo dragi, sad vremena imaš,
na počinak vječni sam ćeš poći,
u ognju čistoće nestat će samoća,
to tek je ruho slobodne duše.

Zagreb,                     23.4.2014.

Rekvijem za brata

I sve ove kiše što liju u nama,

bespoštedna zvona na kućnome pragu,

u svjetlu dana dogorjela je tama,

i mi smo tek stope u Božjemu tragu.

Vinulo se Sunce nad besprizornim gradom,

utihnula je jeka, a još se osmijeh čeka,

nestala je sjena tek se vjetar kradom,

provuče kroz srce kao glas 'z daleka.

Što više se šuti, to više soba ječi,

mrznu tišine nad usnulom prazninom,

Mjesec se gasi tek studen nam kleči,

zbori samoća glasnom težinom.

Spavaj Anđele, boli više nema,

sklopljene ruke vjeru ne gube,

na počinak vječni prah se sprema,

neka te isprate sve rajske trube.

Glas tvoj je zamro u hladnoj buri,

suza je pekla obraze noći,

sve riječi su ništa, zarezi šturi,

svi ćemo jednom k tebi poći.

I kad na mekom oblaku siđeš,

vidjeti srca u tvome domu,

svjetlošću duše zaštitu ziđeš,

blagoslov Božji u miru svomu.

Idi sad Anđele, pjevaj u Slavu,

na svome putu molitvom te prate,

i ne pitamo zašto u Njegovu Hvalu,

tek pokojni znaju, tek mrtvi Ga shvate...

Zagreb,                             19.4.2014.