Rekvijem za brata

I sve ove kiše što liju u nama,

bespoštedna zvona na kućnome pragu,

u svjetlu dana dogorjela je tama,

i mi smo tek stope u Božjemu tragu.

Vinulo se Sunce nad besprizornim gradom,

utihnula je jeka, a još se osmijeh čeka,

nestala je sjena tek se vjetar kradom,

provuče kroz srce kao glas 'z daleka.

Što više se šuti, to više soba ječi,

mrznu tišine nad usnulom prazninom,

Mjesec se gasi tek studen nam kleči,

zbori samoća glasnom težinom.

Spavaj Anđele, boli više nema,

sklopljene ruke vjeru ne gube,

na počinak vječni prah se sprema,

neka te isprate sve rajske trube.

Glas tvoj je zamro u hladnoj buri,

suza je pekla obraze noći,

sve riječi su ništa, zarezi šturi,

svi ćemo jednom k tebi poći.

I kad na mekom oblaku siđeš,

vidjeti srca u tvome domu,

svjetlošću duše zaštitu ziđeš,

blagoslov Božji u miru svomu.

Idi sad Anđele, pjevaj u Slavu,

na svome putu molitvom te prate,

i ne pitamo zašto u Njegovu Hvalu,

tek pokojni znaju, tek mrtvi Ga shvate...

Zagreb,                             19.4.2014.