Mjesečar

Razdvajamo se minutama

između rastrojenog sata i

zamrznutih kazaljki

tipična posljedica neusklađenosti

vjerujem da smo sigurni od nas

ne treba nam takva nesmotrenost

proljeća u zimskim krošnjama

rastežu me upitima

ne želim udice i rasparane mreže

bogobojazna pročelja ocrtavaju muku

ne križam se pred virtualnim svecima

ohrabrujemo se molitvom klavira

između nizova crno-bijelih tipki

leži moja paučina na nekom duru

sveprisutna glazba zamara mjesečara

ne, bilo bi nezgodno da me budiš

istinitim krikovima rastaljenih glasnica

površno se gledamo u strahu od očitog

ne, nisi to ti, tek ja to mjesečarim

po oluku razrušenih kuća

pod kojima nestaju ognjišta srca

sipiš u pukotine presušenih bunara

ne, zatvorenih očiju ubirem tvoje zjenice

posvuda si, s pogledom u zemlju

kao da će iz nje izrasti kamen života

na kojem ćeš žrtvovati svoje rane

zapinjem o grm premorenih kupina

još uvijek mjesečarim tražeći dom

ne spominji budućnost zaspalima

vidjet ću te raspršenu

nad zdencem kojem vjetar

utiskuje brazde samotnih zvijezda

tako smo sitni u nečijoj dobroti

moja noć me vodi kroz

kazaljke nedirnutih minuta

sjećam se tebe, a zaboravljam sebe

gdje sam? U metežu nekom koji

ovladava srebrnim prstenom u meni

i ježi se sjenka potrganih rebara

neka me razapnu između dana

i probodu kopljem da se rastočim

u vodu, da budem tvoje more…

Rab, 17.10.2011.

Paleta samoće

Sve sam već odavno bacio u vjetar,

pedalj moje duše za svaki centimetar,

rijedio sam boje, razrezao tišinu,

savršeno platno za suvislu daljinu.

Stihovima tražim izgubljenog poetu,

i kist na mome platnu ne vidi paletu,

zagledan u tebe, a tama mi se smije,

suvislom daljinom sve u meni vrije.

I kako da te stvorim, pokisao od riječi,

lakovjerno mislim da mogu s tobom teći,

platno nije slika, samo sazdana tišina,

puštam da me boji suvisla daljina.

Dopusti da te pjesmom još jednom poljubim,

stihom što već blijedi riječ po riječ izgubim,

krhka je samoća, poraz što ne prašta,

ja te ljubim kroz daljine, ispod svoga plašta…

Rab, 16.10.2011.

Nedir

Držimo se za okrajke

rasturene konture pejzaža

usne ti modre poput borovnice

kud jedre tvoji prsti zrakom

nokti optočeni nestvarnim zalaskom

pritajena tuga u tvojim očima

blješti otetim morem na tvojim ramenima

gaziš pijesak prepun sitnih školjaka

nerazborito se uvlačim u sebe i blijedim

lakše mi je osjetiti hladan vapaj Velebita

nego toplinu tvoje nesputane razboritosti

u krugu dana vrpolje se križevi i mašne

na svaki dolazak neko oduzimanje

uskraćuje popodnevnu misu ptica

htio bih zasjeniti nečiju prošlost

a u podne sjećanja nestajemo bez traga

i koliko god da mnome bridi snenost

razbuđuje me ruka koja sahne dodirima

osamit ću nas ormarima praskozorja

dugim svitanjima zavučenim u poplune

na gruboj površini uspinjujućih stijena

suši se nagost izrečene naklonosti

ne grca ravnomjernost tvojih otpijanja

gutljaji razvučene jesenske idile

zlatom rastočena krošnja mogranja

kiseli koštice prešućenih spoznaja

volimo se kroz koprene jutarnje rose

zabavljeni vlastitim greškama

s vrhuncem propadanja u dan

iz kojeg nestaje noćni uzdah more

kako sam blijedio među uspomenama

kao mlijeko nad usnicama gladnih

razvučene žile zaraslih vinograda

skrivaju ratove kamenja i crvene zemlje

odvlačim se od kutka blagoslovljenih loza

u stijenu obraslu bršljanom

vječan hlad nedira

ako se zagubimo negdje do proljeća

vjerujem, nado, nadglasat će nas galebovi

a moje malo mjesto koje pazi na ljude

odvojit će me od vremena i ljepote

pjesmom sirena s nekih gradskih rtova…

Rab, 12.10.2011.

Akvatorij trga

Prelazim mjesečevu površinu

stakleni otkucaji kamenja

treba dohvatiti ocean

na rubu šalice krade se

sjena s tvojih usana

bilježiš strast svemira

daljine punktiraju svjetlost

na periskopu izvrnute stvarnosti

potapaju se oblaci u more

gore valovi nebeskih svodova

raspiruješ vjetar u torbi

oduzete su linije grafita

bezlične figure mrijeste se

u akvatoriju frekventnog trga

sumaglica u pogledu ironizirane skulpture

napredak u raspuknutoj gumi

kako probušenom svodniku

dati umjetno disanje

gnječim žbice na tvojim rukama

pretvaraš me u raketu

rakete su bespovratni odlasci

grupiraju se plastične boce

na mjestu kontrolora putnici

trgaju karte jedni drugima

jedni prolaze u druge

propušteni životi uzimaju

satove opernog pjevanja

treba nadglasati vrisak

ceste s pukotinom na leđima

razlikujemo se po trenutku sjene

volio bih da mi udome moju

oslobodio bih je doživotne dužnosti

skapavam na mjesečini brojeći

tirkizno zelena svjetla

brodovi u mraku su brži

od noćnih zalogaja kuća

povremeno, neki od krovova

probavljaju avione treperavih očiju

dok djeca rastu među zidovima

polja suše svoju odjeću za zimu

trebam otići u utrobu grada

bit ću ulkus liječen spuštenim roletama

kad se odmakneš od šalice

na dnu će biti otisak

prvog pjesnika na Mjesecu

skližimo se staklastom površinom…

Rab, 4.10.2011.

Ćutim te

Za mrvu tvoje sreće,

cijeli svijet bi stao,

smirilo se more,

kad bi samo znalo,

koliko ćutim te…

Za svaku kap dobrote,

koja izvire iz tebe,

oceane stvori,

ja miješam ih u sebe,

i opet ćutim te…

Ćutim da si snažna,

i onda kad se bojiš,

sklupčana i tiha,

cijeli svijet još voliš,

tad rasu ti se kosa,

valovita k'o more,

pogled pun prkosa,

upijam u pore..

Ćutim te daljine,

smijehom ti ih brišeš,

i bezbrižnim se čine,

dok ih vjetrom pišeš,

zastanu kraj mene,

sve slike prikrivene,

i opet ćutim te,

da si kraj mene…

Ćutim da si snažna,

i onda kad se bojiš,

sklupčana i tiha,

cijeli svijet još voliš,

tad rasu ti se kosa,

valovita k'o more,

pogled pun prkosa,

upijam u pore..

Rab, 1.10.2011.

Da mi je s tobon

da mi je s tobom vratit se u dane,

kad sam bija čovik ča se bori,

nije bilo straja da mi svane,

po života koje samo zori,

da mi je činit pisme po kaleti,

di furešti zastanu u hodu,

nije priša a život proleti,

ka i more nasukanu brodu...

Falija sam, puno sam naviga,

svudi bija a nikuda stiga,

sad me tilo noćima kaštiga,

finte bacam da me nije briga,

falija sam finija na kraju,

sve bi loše u bukaru lija,

ti si vila ča leti u raju,

a ja proklet od rođenja bija...

da mi je s tobon vratit se u dane,

di sam bija čovik koji voli,

a luda mladost pripa se pa stane,

u po mota kad srce zaboli...

Rab, 21.9.2011. 21:15-21:30:)

Plivanje

Otvorenim morem hodaju oblaci

rasplinjujem mirnu površinu

u ruke urezuje se val

sol kipti na betonu

ostajem slijepljen za sunce

nevješto pliva osa

odabrala je najgoru smrt

kraj mene prolazi bjelokosna ljepotica

njena privlačnost izranja u pogled

odabrana je dugom zapletenom kosom

zatvaram oči i lebdim u izmaglicu

oko vrata grle me morske trave

vrulje golicaju tabane

nitko ne primjećuje staricu s kapom

ona uživa u kraju s knjigom u ruci

postoje ljudi koji se ne predaju

oseka otkriva svu nagost plaže

mrmori val s drvene barke

nakrcana znatiželjnicima

putuje u dosadu ponovljenih ruta

preda mnom iskaču ribice

mislio sam da je kanal pust životom

zatežu ruke nevidljiv konop

težim dubini i njenoj hladnoći

toplina je ustrajna na mojim vjeđama

poda mnom pijesak zlati površinu

o mene se odbija mareta

jednom dok je nebo tek klijalo kišom

ugrabio sam zvijezdu iz morskog naručja

crvena od tuge kopnjela je na ruci

ispustio sam more iz očiju

i ona je disala nabreklog tijela

zvijezde moraju ostati na morskom nebu

bez njih sam pustinja u slanoj vodi

ljepotica tamni plivajući

nabreklih bradavica upija ljubav

njen mladić na rivi gleda zaljubljeno

otok je preosamljen za ljubomoru

nježno ju doziva i prati svaku kretnju

okrećem se k suncu i zaveslajima

na leđima nosim šapat grada

dok guram more leđima

Rab se opire mom užitku

Bablje ljeto posrće u nedjelju

svejedno, more i nadalje gori u meni…

Rab, 17.9.2011.

Noć nad Rabom

Čujem more,

dah svježine razoputi mi misli,

pa i večer što rani u sobu,

šumi kao da je sprud

to malo crvene zemlje o koje se češe,

rujan ljetuje na otoku,

toplih obraza i mekih ruku,

zaklopim oči, a ono, more,

odjenulo mjesečevu spavaćicu

i uzdiše tiho u ritmu zrikavaca iz polja,

prikrada se crna mačka,

liju sjene zidića,

u lozi bogatoj grožđem,

nečiji prsti broje svaku bobu,

s puno ljubavi kap vode,

bubri slatkoću jeseni,

opustjela smokva od užitaka,

tirkizno svjetlo s broda,

kao svjetlosni kupar,

lovi razasute zvijezde u moru,

a ono diše sve dublje,

oči su mu tamne od umora,

miriše na san uspavanog djeteta,

majčinski zagrljaj otoka,

utihnuli su i čempresi,

zelene ruke isprepletene,

možda jutrom ožive,

plesom plahih pastirica,

zatišje vremena bez

bora na licu prirode,

tu sam, u središtu

u vrulji kamenog izvora,

gdje vibriraju note podzemlja,

pas blagoslovljen dobrotom,

sklupčan leži pod nogama,

puštam misao da se raspline,

među zaigrane noćne leptire,

macaklin prozire svoju glad,

vjeđe otoka sve su teže,

iz daljine iskri mu oko,

zjenica od četiri zvonika,

promatra krijesnice kuća,

noć nad Rabom guši svaki strah,

u ritmu zrikavaca plešu

ljeto i jesen…

Rab, 10.9.2011.

Između riječi

Između riječi tiska se golemi bijeli balon,

rastavljao sam slova i spremao ih u kutiju,

čim je stigla večer pomanjkale su mi riječi,

da sam ostao neuredan sad bih te volio,

a ti bi me opet ponosno ignorirala,

jer tako je to u ljubavi gdje

umjesto riječi daruješ zareze,

i vječna pitanja o sivim tonovima,

kojim prelazim neobrijanim licem,

neprimjetno titranje oka s nervoznim ljuljanjem,

mogu li riječi postati mučenici razneseni dinamitom,

odsad šutim gdje je mjesto praznim razgovorima,

produljenim pauzama raskrinkanih rečenica,

nabubrena slova vire iz kutije i smiju se,

koje od njih izdat će moju zarobljenu misao,

ako možeš riječima povrijediti zašto nikad

onako spontano ne poljubiš riječima njeno

izgubljeno vrijeme pod maramom na vratu,

lakše je biti čist u svojim očima i ne varati sudbinu,

mogao sam poginuti na nekom listu bez zareza,

utopit se na rubu celuloznog mora bez potpisa,

moja riječ odavno je moje ime kojim me prepoznaješ,

sad bih trebao rezati svoje riječi i krvariti slovima,

ljudi se mrze zbog imena, a ja svoje više ni nemam,

prepustio sam ga slovkanju iz kutije, ponekad

izviri iz nje dobar dio mene, uredno posložen,

ne muči se razbacati moje tijelo po ovoj bijeloj prašini,

večer me grčevito drži za polegnuta slova,

moji bijeli baloni razdvajaju me u tjedne,

jednom kad krenu mjeseci zbijeni između riječi,

umrijet ću u samom sebi prekriven zarezima,

onda, kako to i doliči istrošenoj rutini,

ispočetka, na granici prve pisane misli, u bjelini,

čitat će me netko s početkom života u ljubavi,

i čudit će se boli u neopisivoj sreći,

a prolaznost, ta sjeta koja crveni na listu kestena,

okretat će stranice sa zarezima i neće biti dosta,

sve te riječi kojim krvarim godinama zaboravit će netko,

na klupi parka u kojem se kuju zvijezde budućnosti,

molim te, ignoriraj i nadalje tu zbrku na papiru,

a moju zbirku tankoćutnosti i sapletenih slova,

neka lista jesen u kostobolji vječitih dječaka…

Rab, 8.9.2011.

S mislima o moru

Večeram poneki umorni stih,

riječi na brudetu,

misli u moru...

kad već ne znam sebi,

darujem sreću drugima...

čuvajte ju da ne propadne,

iskoristite ju,

jer brzo se kvari,

poput smokve tučene ljetnom kišom...

obrasle duge u kupinovom grmu,

pjesma ljeta gasi kolovošku žeđ,

nahrupila nejač kosova i pastirica,

raste sasušena grana i mrmori,

pod borom zaboravljene plaže,

struji zlatna prašina s morskog plašta,

dirnuo bih kamene skute,

i plesao pogledom punim divljenja,

odlaze riječi u preplanulim njedrima,

dijelimo se tako moje tijelo i duša,

pa kad hljeb ispečena stiha dodirne,

glad u stisnutom želudcu,

sva ona plijesan zaboravljenih pjesama,

oboji okusima ružičaste pupoljke,

i ta boja jestive intime,

stapa se s noći i moje sve tuge,

dijele se u sjene suhozida,

kamen po kamen suza,

nižu zareze među klijetkama,

i ruši slapove crne kose,

na lice što roni jastucima,

dijelite dalje sreću,

taj povjetarac osmijeha,

u krugu susrelih sudbina,

tješit će nekog dječaka,

s povezom na očima i

morem stisnutim u šaci,

misao u zavežljaju soli,

sipit će na slova prošaptana,

pa kad se probudi iz tuge,

na usnama neka ostave trag,

povjetarca s mora kog se boji,

i tako plahom da mu zagrije ruke,

dugom obraslom u kupinama,

razdijelite sreću da nam se vrati,

s mislima o moru…

Rab, 16.8.2011.

Crni biser

Crni biser rapski

moždi žuđena slatkoća

ne vrij vino na dlanu suhom

nestaje dobrota trudne zemlje

i pust je kamenjar djetinjstva

tko da utaži glad za jeseni

umire cvrčak na skrušenoj smrči

vlat trave jezgri prazninu

gdje si biseru božanskih nepca

izgubljeno moru predaju se zidine

ni šušanj zeca da oživi grotu

Vodenčom cvjetaju kuće

raste maslina u betonu i vapi

a crni biser rujanskog sunca

ne zrije u košari pletenoj

onomad, dok su žene pod maramom

hodile u varoš raščupanih zepa

i u krilu zobale crno biserje

onih izbrazdanih ruku punih ožiljaka

nema da odvagnu kilu u škartoc

nema debelog vrata motike da

uranja u crvenu pustaru i kupi

prašnjavi težački med i žulje

gdje sam, probuđen u sutra

izgubljen u brajdama nepoznatim

gdje je onaj trs muke na vrućini

ono grbavo i krhko tijelo

što stenja od grozdova bisera

gdje je taj sjaj malenih zrna

Rabu, zar si prodao svoju dušu

za zaborav muke što te izrodila

ne diše zemlja kanalima

nestajemo biser i ja

i crna kap vina s tuđe preše

opija usne nepoznate ljepotice

hoće li znati na odlasku

dok gleda zadnje trnce otočke ljepote

da u njedrima među smiljem

sasušen trs crnog bisera leži

divlji i zaboravljen, odbačen

da na groti našeg djetinjstva

u kamenu i crvenoj krvavoj prašini

rastu umjetni biseri, bijeli, sjajni

pod kojim nova djeca ni ne znaju

da tuda teče krv žuljeva njihovih djedova

da tu nestaje biser što je hranio otok

i tažio tugu zimske samoće…

Rab, 3.8.2011.