Tvojim očima

Ne zamjeri

donosio sam sol

u tvoje oči

i pitao more

zašto su tvoji valovi

nemirniji od mojih

more se ne miješa

u izgubljenu ljubav

brani se šutnjom

i osvaja u suton

pored nas ostavljenih

dubi plamene stijene

na kojima se zavjetuje

neprolazno na vječnost

povremeno dok te tražim

vječna stopa rimskog vojnika

gladi kocke Srednje ulice

nekoć su zidine

obrasle bršljanom i strepnjom

štitile zaljubljene od kuge

zbog jedrilica na pučini

povjerovao sam da

more može odati

tajne nebu nad tvojim

raširenim rukama

dok hvataš ljepotu tijela

kišit će sol na skupljenu kosu

možda te prene miris mora

kao što mene obasja

bjelina tvoje puti

dok mašeš strancu

na prozoru svoje sobe

jučer su na kamenom stolu

ribe pjevale pticama

ne poznaješ hladnoću smrti

dok ju ne osjetiš u svojoj ruci

more u svibnju čuva

zapletene hobotnice od ljudi

kada im otmu sutra

ljudi urliču pobjedonosno

zato ja skupljam zrna soli

da bih mogao

gledati tvojim očima

sebe….

Rab, 24.5.2011.

Starac

Između dviju tramvajskih stanica

starac broji otkucaje srca

ruka prorasta drvenu dršku štapa

sigurnost nesigurnosti izjeda

potplate njegovih cipela

moć je u koncentraciji

stabilnost u pruženoj ruci

na koga nasloniti godine

s podsmijehom na licu

mladost se zgraža nad

principijelnom upornošću življenja

tko ne poznaje rađanje

nije svjestan smrtnosti

na vratima nepostojeći izlaz

starac umire u očima prolaznika

dok si mlad, živiš u nečijem srcu

kad ostariš, čekaš da te izbace iz srca

onda poput beskućnika kucaš

i moliš milostinju nečijeg otkucaja

najgore je biti beskoristan a trajan

starac zna da ga ništa ne čeka na stanici

želi izaći i kupiti novine

one su dijete u njegovim rukama

ništa nije tako mlado kao nova vijest

dok gleda slike onih koji nedostaju

zamišlja svoj trenutak u novinama

za njega se nitko neće sjećati

nije zabrinut što će biti izbrisan

nedostajat će mu cvijeće kraj

imena pokojne supruge

jednom kad ptice pronađu mir

njegova duša svijetlit će u prolazu crkve

u tramvaju je zagušljivo

a starac treba sve manje zraka

dok se mladost nervira oko džeparca

njegovi džepovi su potpuno slobodni

čim plati struju može gledati prazan stol

mogao bi skuhati čašu čaja

no čaj pojačava glad

ovako, vozeći se tramvajem

hrani se promatrajući izloge

je li štetno gledati kolače i pršut u

istoj minuti prolaženja

zalio je suzom pune oči koje

teško padaju na prazan želudac

silazi dok ga prijekorno gledaju, sam…

Rab, 18.5.2011.

Ples

Vjetar guta zvukove,

talasa se vriština,

brdo pluta kao santa leda,

pod kamenom

ljeto spava s cvrčcima,

bezglasna pjesma mrava,

vratile su se jedrilice,

sad znam gdje mi plove misli...

a ti, zašto kada si tužna,

izlaziš na kišu i plešeš

zaneseno poput Derviša,

jednom sam te gledao,

dok si bosom nogom,

gutala crveno blato,

na licu ti se rađala rosa,

bila si dio kiše,

tvoje ruke dirale su nebo,

i niz njih klizila je

darivana čistoća,

zbog tebe sam upijao munje,

i tražio tvoju mokru kosu,

sljubljenu s licem,

zategnutu poput raspjevane

Bizetove Carmen, divlje,

tvoja haljina vrišti na vjetru,

sve pripijenija ističe

figuru koja kisne,

bedra ocrtana se stežu,

poskakuješ, i vrat ti je sve duži,

opet ću misliti na tebe,

i noć će tražiti svježinu,

dok će nervozno žamoriti

čempresi mirisnog ulja,

nadimat će se zavjese,

a tvoj ples na kiši,

urezat će sjećanje,

mirisat će ozon u zraku,

kosa skupljena u rep,

prkosit će vratu,

i ta gracilnost snoviđenja,

ušuljat će studenu zoru,

u rapsko sasušeno bilje,

na dovratku sobe…

Rab, 11.5.2011.

Kameni galeb

Kameni galeb
čeka na svoja krila
prevelika ljubav nanovo guta
zaigranu djecu
s vrha ruinirane zidine
cijedi se sjena zvonika
pod križem svi se osjećamo
GRIJEŠNICIMA
dok sam dobivao
oproštenje vječne ljubavi
ubrzao sam umiranje
žmireći u njeno lice
debela crna suza
dubla je korito na
mojim sraslim usnicama
kako je ljubiti anđela
s malo vjere u buđenje
pitala si me: gdje ostavljam
svoje izuvene noge
ja sam se čudio tvojim krilima
bez nogu i bez krila
mi smo tek obična djeca
što ovise o milosti
pod tvojim rukama
stenja bura s planina
želim da mi jednom
kad nećeš spašavati ljude
ispričaš priču o ljekovitoj otuđenosti
gotovo uvijek kad poželim čokoladu
naiđem na ljude
koji mijenjaju lica zaljubljenima
zasigurno je teško
biti ravnodušan na njihove suze
naplate dugove druženja
zaplijene srca i zapečate dušu
zaljubljeni praznih lica
čekaju da im anđeo šapne na uho
bez istaknute cijene
lišavaju se pogleda i blijede
kako ti imaš čarobna krila
jednom sam pitao kamenog galeba:
što bi dao da možeš pjevati kao slavuj
otada nijemo čeka da poleti
šćućuren u njedrima kadulje…

Rab, 8.5.2011.

Zaboravi - Hazard

Tanja

Iz nekog meni drugog svijeta,

još odavna ostavljenog,

pružila mi tako ruku,

da me vrati izgubljenog,

prestao sam biti sjena,

dječak što se od svih krio,

ona zna da vrati ljude,

podsjeća me što sam bio,

i pitam se otkud dođe svaka zraka te topline,

ma gdje da sam ja daleko, njena pažnja snažno dirne…

Kada zaspu ulice i razlije se noć nad nama,

zatvori li oči odmah i o čemu sanja Tanja,

neka samo mirno spava, neka nad njom zvijezde sjaje,

ona čuva prijateljstvo da u nama vječno traje…

Sanja Tanja,

a noć miruje u luci,

more diše,

sklupčano u ruci,

sred tišine,

neka mirno sanja,

val je njiše,

slatko snivaj Tanja..

Rab, 3.5.2011.

Dom

Presloženi momenti

preseljeni u stvarnost

naslage praznina među

nizovima nazubljenih knjiga

pročitao sam dnevnik

nekog izgubljenog dječaka

tamo još uvijek zmajevi lete

a kad bih zagrabio u sebe

gdje žive usnula imena

s povezom na oku

na potopljenom brodu

rastresao bih blago

da zasjaji površina

s koje nas gleda

siromaštvo duha

vjerojatno bi netko

sa žarom u srcu

zaronio duboko da

dosegne sklupčano vrijeme

jer ako pripadaš dubini

iz kojeg dopire iskon

negdje presrest će te

lice koje zaboravio si uzet

i tu sam ja, u razmaku

satenskog zaborava

i samohodnog postojanja

gdje zriju sati na stablu života

s par pomaknutih brda

među kojima piramide

tonu u žlici zlatne drške

preslažem kolorit

na ustaljenoj adresi

sad u bojama prepoznaju

gdje sam utonuo u sebe

dozovi me ponekad

tek toliko da vidim

jesi li izgradio

dom na riječima…

Rab, 30.4.2011.

Dijeljenje

Srdačno pretpostavljen

dogmatska rezignacija

u klupku ozračenih ruku

razlijeva se nokat boje tena

jutarnja govornica šumi

devetlitarskim slapovima

dobro pogođeno mjesto

za predizborno olakšanje

ukinut će mjesto

neslužbenim službenicima

osim privilegiranog zraka

sve ostalo je povoljno

ako ne podlegne cenzuri

radosno se gaziram

jezik surfa na balončićima

ni na jednoj strani Sunca

nema znak cpoyrighta

zato nesmiljeno kopiramo

neiscrpnu toplinu

kad stanu automobili

vozit ćemo se na intelekt

koliko IQ-a ima konjska snaga

dovoljno da protresemo

raskrižje među kontinentima

dok nas promatraju sa Saturna

linija gluposti postaje konstanta

sve je nakaradna privlačnost

trgovačke kuće u negližeu

tako je hladno

da mi dodaju ulje na vatru

Samaritanci stupaju ka miru

bespoštedan rast trave

izbija iz betonskog vrta

kad me ne bude

morat ću brinuti o sebi

jer, žalosno je da te

netko kihne nemarno u lice

držat ću se dna

manja je štetnost od zračenja

a kad si prvi među jednakima

osjetiš zavist jednakosti

nebitno je koji si faktor

uslijedit će neminovno dijeljenje

u toj igri množina nema nikakve šanse

dobio si priliku da se množiš

što si uspješniji to je veći prah

iza tebe… u dijeljenju…

Rab, 27.4.2011.

Lovina

Pojednostavljeni sukus

na svojoj strani raspletena mreža

moje škrge udišu smrt

pritajeno u plućima

bubri sedef-puž

dok smo migoljili sutonom

ribar je prozreo moju slabost

neutaživa glad za vezanjem

odgrizao bih vlastitu peraju

tonuo na pješčani tanjur

i čekao maslinsko pomazanje

olako se zaljubljujem

u plamenu zvijezdu

rasparane potrbušnice

darujem svoju čežnju

vječnim nesitima

rasuta kobilja griva

treperi kao morska trava

osvećuje se stidno

stara ljubavnica tame

to što me režu zrake sunca

nije konačna predaja

odlučio sam postojati

biti mrlja na tvom papiru

s kojeg očekuješ poruku

zarobljenog mornara

ne, more bijesno

ne čitaj moju prošlost

iz krljušti ostavljenih

nekoć dok je imalo smisla

trstike su pjevale

mojim raspucanim srcem

dajem ti se kopno

u surovo umiranje

preuzmi to okljaštreno tijelo

probodeno udicom s neke

rastočene barke

na kojoj ribar prignut

vreba zalogaj svojoj gladi

oboje smo gladni

i ja kao riba i

on kao običan starac

zaljubljen u more

u znatiželji i obespravljeni

tek lovina na udici opstanka…

Rab, 19.4.2011.

Kad ne kaže se zbogom

Promijenila si moje snove,

ukrotila mi misli,

i noć me svaka k tebi zove,

u svakom kutu ti si,

ne vraćaj me na početak,

zar ne značim ti ništa,

poslije tebe opet ti si,

je li vrijedilo išta…

Kad ne kaže se zbogom,

ni jedna isprika ne vrijedi,

još umirem za tobom,

a tvoja šutnja riječi ledi,

pregrizao bih ponos,

svaku sponu što me veže,

za mrvu nade među nama,

a vlakovi nam bježe…

To što volim sad je opasno,

lako razdire kroz sjene,

i kad gubim, gubim časno,

neka račun ide na mene,

to što želim sad je prekasno,

ponekad odvrtim do kraja,

onaj film o dvoje ljudi,

prepun zagrljaja…

Rab, 16.4.2011.

Bonaca u travnju

Između tonova smilja i sasušene lavande

proplamsaj sunca sabija prašinu

neočekivano vratio se glas

u kameni suhozid i gori šapatom

more je podiglo vjeđe, zagledano

promatra brodicu s udicom na provi

mirno, bez treptaja, očekuje

u njedrima tek poneka riba

probudi se na pjeskovitoj duši

misliš, u ovom tijesnom kombinezonu

modrom i sputanom otocima

tvoje ruke rasparat će džepove

na opustjelim zlatnim žalima

kad se domogneš srebrne sredine

gdje se galebovi goste ostacima ulova

osjetiš kucanje modroga srca

sol ispire smog s obraza

tijelo se puni jodom i baš u trenutku

kojim se prepolovi dan kao kriška kruha

sjene se bogobojazno križaju uz rivu

sitne i oku nevidljive

školjke se uspinju valovima

čekajući ljeto i meku dječju ruku

da ih učini posebnima u nečijem djetinjstvu

baš kao što i starac koji sjedi na zidiću

gleda sebe u toj bonaci i mislima zeleni

svoje naborano tijelo koje se moli

za miran skorašnji odlazak

Rab guta proljetni povjetarac

ne čuju se ovce, još visoko pasu

tamo gdje Gornje more modri Velebit

u podnevnom miru blaguje tišina

po koji list podrezane loze

i sivi pečat vode na cesti

naznačuje da se ipak živi

jer možeš lako izgubiti stvarnost

utonuti u vječan san

u kojem se smjenjuju godišnja doba

pa se probudiš na nekom svom zidiću

s morem što miruje u oku

i zeleni ti tijelo mislima

povratak na početak

bacaš udicu s prove

živeći za more od mora…

Rab, 9.4.2011.