Bonaca u travnju

Između tonova smilja i sasušene lavande

proplamsaj sunca sabija prašinu

neočekivano vratio se glas

u kameni suhozid i gori šapatom

more je podiglo vjeđe, zagledano

promatra brodicu s udicom na provi

mirno, bez treptaja, očekuje

u njedrima tek poneka riba

probudi se na pjeskovitoj duši

misliš, u ovom tijesnom kombinezonu

modrom i sputanom otocima

tvoje ruke rasparat će džepove

na opustjelim zlatnim žalima

kad se domogneš srebrne sredine

gdje se galebovi goste ostacima ulova

osjetiš kucanje modroga srca

sol ispire smog s obraza

tijelo se puni jodom i baš u trenutku

kojim se prepolovi dan kao kriška kruha

sjene se bogobojazno križaju uz rivu

sitne i oku nevidljive

školjke se uspinju valovima

čekajući ljeto i meku dječju ruku

da ih učini posebnima u nečijem djetinjstvu

baš kao što i starac koji sjedi na zidiću

gleda sebe u toj bonaci i mislima zeleni

svoje naborano tijelo koje se moli

za miran skorašnji odlazak

Rab guta proljetni povjetarac

ne čuju se ovce, još visoko pasu

tamo gdje Gornje more modri Velebit

u podnevnom miru blaguje tišina

po koji list podrezane loze

i sivi pečat vode na cesti

naznačuje da se ipak živi

jer možeš lako izgubiti stvarnost

utonuti u vječan san

u kojem se smjenjuju godišnja doba

pa se probudiš na nekom svom zidiću

s morem što miruje u oku

i zeleni ti tijelo mislima

povratak na početak

bacaš udicu s prove

živeći za more od mora…

Rab, 9.4.2011.

Hladne kapi kiše

Umoran od kiše vučem ulice za sobom,

i svjetlost gradom gori kao iskra oka,

svaki kutak neba povezan je s tobom,

a sunce negdje čeka, kao zvijezda s istoka.

Umoran od rijeka koje gradom teku,

zaboravljam brzo svaki osunčani dan,

i vrište sirene, slušam tešku gradsku jeku,

još par kapi kiše ispire mi dlan.

Noćas sam sam,

ja i kiša kao znanci,

noćas jak sam,

ti i ja smo sada stranci,

i ako neko sad me gleda,

s ovog kišnog moga neba,

neka snove moje preda,

jer mi ljubav samo treba.

Sam sam, ja i kiša kao znanci,

ove ulice, zašto uvijek prate me,

sam, sam, ti i ja smo samo stranci,

tek hladne kapi kiše vrate sjećanje…

Zagreb, 28.3.2011.

Zbirka

Obzirno te polažem u zbirku

leptira s probodenom dušom

nekad si prašinom s krila

budila zoru pred kišu

zalijepljenih prstiju

izbjegavam doticanje

kao da bih povrijedio

tvoj suspregnut let

otkako se prebiru svjetla

ne razabirem granicu

sve je uži vidokrug

mogao sam strahovati

izabrao sam nijemost

iako ne skrećem pogled

iza nas se nižu vrhunci

odgađamo viđenje

planirane usjeke

pakiramo u ledene stjegove

uskratio sam si

sve najbolje od tebe

površno razumijem

sva ta hodočašća

tvoje odlaske u sutonu

i bijelu caklinu

na potopljenom brodu

zar nisi ni jednom

poželjela lomiti vjetrove

srebrnim ushićenjem

mi smo mač u koricama

zaustavljena noć

u oku gorućeg Mjeseca

potisnuta misao

rasterećenje okrenutih leđa

pribadam te u zbirku

ne pripadajućih leptira

trepere ti krila

a srasle trepavice

osljepljuju drhtavu ljepotu

uzmi naučenu ruku

da potpisuje anđele

pred vratima besciljan

sat otkucava nečiju ponoć…

Zagreb, 26.3.2011.

Bludnost siline

Ponoćno dizanje valova

hlape pustopoljine

kroz cijevi prolaze

crni krugovi javljanja

kuće dišu na drva

umanjeni ljudi na pragovima

kucaju o drvo

sreća dolazi preko zglobova

žica guši ojađeni stup

da nekako razlomimo

nesuvisle rečenice što se redaju

u pretpotopnom vrisku

ti bi opet bila obećanje

s ovlaš pozdravom

baš kakav trebam

da rastrubim ponovno buđenje

ne uzima me ravnina

grabe se stolice za

komadićem okrhnuta stola

poezija ne obuhvaća

pastelnu boju zidova

trebao sam kamene obale

a sad u travi cvjetaju

dvije izuvene cipele

kad osjetiš da više nema

slika iz pješčanika

u kojem su se osipale

kule zaigrane djece

ne postojiš za prošlost

nevažno si izbrisan

kako stranice izgledaju

blijedo kad im oduzmeš

neukrotivu snagu istine

pisane nasumičnim spoznajama

i gotovo se uvrijede

ako ne spomeneš njihovu

važnost vječnog otiska

s nekog podignutog vala

bludnost siline

ulazi u razjapljena usta

mi nismo krivci

ako posežemo za suzama

jer slanost momenta

nalaže zrnce više

suosjećanja…

Zagreb, 12.3.2011.

Oči iza prstiju

Poludivlje oči

na razmaknutim prstima

trepću mesnata rebra

usne na dlanu sišu sol

brada prianja u brazdu

glas vibrira među prstima

ruke se izbjegavaju gledati

probadaju se oči cigaretom

dime se nokti u trzaju

pepeo u slobodnom padu

samo je toplina cigarete

na hladnoj blijedoj površini

kad bi se razmaknule ruke

oči bi pale u krilo

i dugo greble po bedrima

treptala bi koljena

gušile bi se ruke u kosi

i grizle vrat noktima

uši bi stenjale pod njima

noseći grimizni rub majice

ako se razmaknu koljena

oči bi pale na cipele

sjajne od zjenica

koračale bi za sobom

i trljala stabla travki

oči su za mesnatim rebrima

dišu nečiju samoću

kraj otvorenog prozora

studen vrišti na ulicu

ne postoji mjesec u sobi

odavno ne lije mjesečinu na lice

kad bi oči bile na srcu

srce bi plakalo otkucajima

ruke sjede uzdignutih prstiju

odmaraju na njenom licu

kad ju opet udare druge ruke

ostavit će lice na vratima

da oči padnu u tamu

nekad su prsti ljubili vrat

sad skrivaju oči

žmire uz sjenu ormara

kad bi je progutala soba

i ispljunula u krilo

nekog zaboravljena otoka…

Zagreb, 5.3.2011.

Kad pruge izduže tvoj korak

Nigdje nisi bila sama,

ni kad si jučer ostavljala stepenice za sobom,

ni danas kad su prozori pjevali na vjetru,

ni sutra kad pruge izduže tvoj korak u odlazak...

nikad ti nisam vjerovao kao jučer,

ni kad su bršljani golicali tvoje zglobove,

ni kad smo pomiješali zgrade u dolascima,

ni kad smo večerali nebo sa zimskih rukava,

nigdje nisi bila sama,

ni kad se mrvio slanac po tvojoj crnoj majici,

ni kad si iz ruke ispustila zvonike zatvorenih crkvi,

ni kad si plutala na gradskoj mjesečini,

nikad, nikad nisi bila ostavljena,

da gledaš vlastitu sjenu u prozoru,

i prepoznaješ automobile po zvuku,

ni djeca što rastu naočigled nisu te ostavljala samu,

ti nisi poznavala samoću nedirnuta klavira,

ni jecaj hodnika u kom su spavale tvoje cipele,

ne, nisi bila sama uz jutarnje novine,

i besmislene usporedbe s pognutim Tinom,

ni kad sam ostavljao sebe u toplini sobe,

nisi bila sama i znala si to,

ni jučer kad je cviljelo prazno parkirno mjesto,

nisi bila sama dok su ti prsti upadali u bajaderu,

ni kad si odlučila da više ne možeš ovako,

bio sam s tobom, do jučer,

dok nisu prenamijenili stube preko noći,

i sve je bio silazak do vrata što zuje strujom,

nisi bila sama ni kad je vjetar promrzao na staklu,

ni kad su peroni razdvajali živote,

ni kad je monoton glas sa zvučnika krao posljednji trenutak,

nikad nisi bila sama u svojoj samoći,

i ljubavi bez ljubavi, s par otisnutih cjenika s besplatnom dostavom,

nikad nismo imali vremena da se zaljubiš,

nikad nisam imao sve u jednom dodiru,

i nikad nisi imala dodir koji bi ti značio sve,

ne, nikad nisi bila sama,

uvijek je netko živio za tebe,

i sve to postojanje sitnih nebitnih klica,

raznijeli su potplati na tvom odlasku,

i nisi bila sama, znaš, nisi,

pa ni tad dok je alkohol ključao u čaši,

ni onda kad si zakopčala kaput,

ni onda kad ostavljeni ključevi nisu otvarali ništa,

zatvorilo se jučer na ispruženom koraku,

rastegnutom u prugu…

Zagreb, 1.3.2011.

Prosvjed

Ulica, uhranjena stupićima

kacige vare prometne znakove

u milosrđu bezimene palice

vilice šušte na večernjem zvižduku

odgovornost preskače ogradu

na rubu štita ptice savijaju gnijezda

strip u kockicama kolnika

zabranjeno prometovanje prosvjednicima

let iznad kukavičjeg gnijezda

kauboji dresiraju kune

na središtu trga razapet Audi

posadimo indijanske šatore

bijelci se boje uroka šestinskih kišobrana

Grad se namazao ratničkim bojama

svatko bi htio biti šerif a nitko ne bi

nosio zvijezdu, metal je hladna varka

revolucije ne igraju poker na mreži

zbog zakašnjele ejakulacije

više ni ne osjećamo snošaj

sad nas opći tko stigne, i kome se digne

pero u kosi, čekamo posljednjeg Mohikanca

tomahawk pogađa bijelog orla na totemu

zbog radova u tijeku gore Kamenita vrata

na vrhu zgrade samoubojstvo pobjednika

trebat će puno cigli da se zazida saloon

demokracijska pronevjera promuklih glasova

pod kaubojskim šeširom san pravednika

vukovi bleje agramerskom prerijom

zavijaju ovce iz sigurnog doma

nakostriješeni zvonici guše dim

do Europe je dug biseran put

ako pomisliš da si kraljica

opsjedaju te pijuni željni krvi

svi bi htjeli krunu od perja

plešu se plesovi zavodnika

ludi harlekin postaje zamašnjak

obostrano zbijanje redova

ljudi nemaju kruha, ostaju igre

dok kasne trezorski darovi

čini se da se svi bore za jedno:

samo da preživi kuna

u kokošinjcu prepunom lisica…

Zagreb, 26.2.2011.

Mozak u pepeljari

U pepeljari

moj mozak u dimu

uz odbačenu žvakaću

presavijeni papirić šećera

i blagom sumnjom u dosljednost

hrabri puše bez filtera

pasivno skupljam tuđu hrabrost

mirišem na pseću prostirku

s osmijehom spuštenog sjedala

moj svijet preživljava

na zračnom jastuku amortizacije

izabrao bih neusporedivu tišinu

totalne jazove među ljudskim caklinama

ništa mi ne nedostaje

imam pun kufer svega pa i više

uzgred, blic razmiče dimnu zavjesu

ljudi propišavaju razgovorne stanke

predan principima češkam se o gumu

lakat uspostavlja vezu s mozgom

zglobovi su puni pepela, bolna istina

sredovječna blamaža u preponama

vrtim se na mjestu, kao nepozvana runda

kolekcija piva u bubrežnom kamencu

otisak zuba na žutoj nikotinskoj međici

strahopoštovanje spram hodajućih

s njihove visine izgledam pitomo

strah od zalutalog ateriranja

umanjuje kasno noćni zvuk klime

ako izgorim do kraja

netko će morat pritisnut moj mozak

onako kako čikovima glancaju

dna staklenih pepeljara

kao da je to ritualno čišćenje

uspjeh neviđene čistoće

moj mozak u pepeljari

dimi savršene krugove

snošaj para očiju

njegove na njenom stegnu

njene na debelom palcu lijeve ruke

kako brzo općenje u prolazu

trudnoća požude i rađanje telefonskog broja

ona čeka na prvi potez jer traži muškarca

on očekuje primarno parenje

moj mozak se dimi

ne želim s njih dvoje u staklenu pepeljaru…

Zagreb, 22.2.2011.

Zašto?-Zato!

Imao sam svoje ''Zašto?''

grubo i namršteno

naslonjeno na zid

u šaci škrgutavih riječi

osiromašeno, jadno, bijedno

s pogledom na parkove

zadimljeni kafić i

čovjeka s djetetom na prsima

ukroćeno naramenicama

bukom suludog vozača

imao sam tu tvrđavu

razapetu žicu pod sobom

odbačene novine koje lista ulica

kako je ''Zašto?'' postalo ''Zato!''

ni prodavačice parfema nisu znale

tko je promijenio moju stranu ulice

i dao mi da vidim Sunce

dugo sam gledao u sjever a sanjao jug

kad imaš ''Zašto'' pred tobom je svemir

ako želiš snijeg, padat će

kiša se probudi na prvi tvoj cvilež

ljudi se rukuju i dijele posjetnice

i to jadno ''Zašto?'' je brazgotina

na staklu izloga izlijepljenog krep-papirom

teško breme prvoškolca

šum metle pospanog čistaća

njen obraz na volanu s kipućim vjetrobranom

ljubavnik napeto osluškuje i strepi

kad ona krene uzbrdo on će opet postati gospodin

romska igra pred vratima zgrade

''Zašto'' se uvlači u plastičnu vrećicu

šuška, grize vrh dječje tenisice

dugo razmišljam s visoka

padaju trepavice u travu

zbog sreće otpuhuju prste

nigdje nitko ne ruča ljubav

po navici, svatko od nas

prolazi kraj mene sa svojim ''Zato!''

pa čak i ja, kad nemam kud

protrnem pri suočenju

i onda mucam zatomljujući istinu…

Zagreb, 8.2.2011.