S nadom

Čovjek u ispraznom monologu
večer u čaši svjetlucavih zgrada
na trgu neke sumnje pitanje u šetnji
prozračna konzerva s natiskanim poljupcima
mjesečnik viđenja na kiosku s novinama
preispituju se tramvaji o stanicama
na rubnjaku Ilice zub odvodnog kanala
sve je usmjereno k nebu, sve ima određena
pravila za usredotočeni redoslijed
ponekad mi je dosta osamljenih stripova
pokidanih oblačaka razgovora
i srca opranog u omekšivaču, za neki novi
izlazak sa sumnjivim posljedicama
ne pitaj me za ljubav, nju sam našao davno
bilo je maloprije, dovoljno da se zaljubim
u izrast njene kose i tugu u očima
dok samuje sa mnom čekajući
odlazak na autobus, ne brojeći stanice
jednosmjerno, puna nade...

                                  Zagreb, 25.2.2016.