Kao ti

Gledam te sa svoje obale

ovdje ptice tužnom pjesmom iz srca

dozivaju rosu na zahrđalim ljuljačkama

ne gledamo se isto, a kao da je jučer

rastopljen sladoled lijepio naše poglede

volio bih biti tako snažan da mogu

ljubav usmjeravati poput malog šarenog zmaja

na konopcu srebrne svile

muškarac je muškarac kad u osvit zore

otvara svoju kutiju boli i razmata

male crvene bombone ljubavi

živim u trenutku kad je zastalo vrijeme

onomad dok sam nepomiren silazio s vrtuljka

pamteći tvoj osmijeh koji je u meni budio lažnu nadu

još puno toga trebam učiti

a putovi za nama brišu se novim osmijesima

htio bih biti kamena skulptura u nekom parku

bez značenja, s pogledom na lik majke s dvoje djece na klupi

kameni lik koji snatri istovjetnu sreću u svevremenoj ljubavi

što se kalemi ponovljenim susretima i ispravljenim greškama

teško je biti ostavljen usred ničeg i stvarati život a da ne pomisliš

na rajski vrt u kojem leptiri šaraju krila purpurnim cvjetovima

voljeti to je istina u kojoj ratnici prepuštaju bojišnice snovima

pustiti ljubav to je rijeka kojoj dopuštaš da postane more

ne želim te držati, a želim te zauvijek

ne želim ratovati, a zbog tebe bih ratovao na svim frontama

ne želim ti pokazati krhkost, a uz tebe je tako slatko biti slabićem

davno si me voljela, gotovo jučer, gotovo prije stotinu godina

davno sam te volio snažno, gotovo danas, gotovo sutra

loš sam jer nisam spoznao sebe, jer sam dijete s Mjesecom u njedrima

i sve je glupo i ništa ne nadahnjuje tako kao ti...

Rab,                                          9.10.2015.