Beba na ramenu

Objesim se o tebe poput male bebe,

pa ti ne dam mira spavati bi htjela,

a biti budan bez ikakve potrebe,

to je poput stola s tisuće jela.

Objesim se o tebe, ja majmunče malo,

žvačem ti kosu, a ti me samo trpiš,

ja razmaženo dijete komu sve se dalo,

a ti rupe srca svakodnevno krpiš.

Znaš, mi male bebe, volimo ramena,

volimo osmijeh poput čokolina,

i taj pogled blagi lica smirena,

kad nas skrije baršun mekih krinolina.

E, a jel ti imaš dečka? Ženit bih te htio,

sve bebe u kvartu zavidne bi bile,

sve prinčeve tvoje odmah bih razvlastio,

a vojnike mrke pretvorio u civile.

Dok visim na tebi i ne dam ti mira,

pospremaš sobu i stalno nešto radiš,

u meni se podsvijest reprogramira,

u kinderbet djetinjstva brižno me posadiš,

a ja gugućem, bez prestanka te zovem,

ti si odrasla davno prije mene,

i onda te djetinje nečim izazovem,

hvala ti za utjehe ramene – bezvremene...

Rab,                                         23.10.2015.