Neizbrisivo moja, a svoja sis tom nepodnošljivom zavodljivošćubjelokosnog osmijeha i s čeznutljivim pogledom ne puštam te, a zmaj si što pleše na vjetru i zadirkuje oblakešuti, molim te šuti dok se prigibam ponizno i gazim primitivno muško u sebi, a povratka nemamoj korak se valja potiskuje tragove sveprisutnostinajgora je svjesnostznaš da si moj bedem pred najezdom sudbine a želim te čekati i biti tvoj za vječnostznam, listovi kad požute donijet će kišu korijen prošlosti sezat će užareno srcei tad, kao i sad neizbrisivo će lastavice sviti gnijezdo u njedrimaa ti, ti šuti, molim te dok ti ljubim stopala kojim odlazišu suton...
Nema komentara:
Objavi komentar