Ljutimo se kao da je jučer,
podbadamo kao djeca,
a za sve je kriva večer,
uz gitaru koja jeca.
Godine se same nižu,
sve je više kose sijede,
desetljeća djecu stižu,
al' uspomene te ne blijede.
Jedno more, jedno vrijeme,
jedna riva što nas spoji,
jedne usne, drugom breme,
svi poljupci moji, tvoji.
Sad polako kad se zbroje,
te dekade među nama,
još se samo sjene boje,
svih naših nanizanih dana.
I sad pitaš me ponekad,
što bi bilo da je bilo,
a sve je kako treba,
kako sudbini je milo,
drugo vrijeme je za nama,
sad smo prijatelji ljudi,
nakon nanizanih dana,
sto pameti, sto ćudi.
Rab, 18.7.2013.
Nema komentara:
Objavi komentar