Površine utiskuje večer
srce je veličine graška
svakodnevno odlazimo
prečacem od kratera
nazubljeni kolovoz
izdiše na tvojim rukama
kad sakrijemo ponoć
pod granu prezrele smokve
dostojanstvo muškarca
kopnjet će u suhom plodu
ne razvlače se krizanteme
nad imenima spomenicima
ubroji me u neki pedalj
tvoje mjesečne samovolje
trpi me još malo
kao kišu što pucketa
na limenom krovu garaže
oduzmi mi pogled
onaj u kojem more
cvjeta na čempresu
pitaj me kako sam
lažno, vjerovat ću ti
da ti je odjednom stalo
i je l' more progutalo
onaj pješčani svemir u neveri
pitaj me o borama
sijedoj bradi i rastrganoj koži
govorit ću ti besmislice
tek toliko da budemo zajedno
u dnevnom rastajanju
dotakni me hladnim vjetrovima
uspavaj u vatri suhog leda
dopri, dopri u nervozno jezero
budi moja pisana jeka
dok zvone zvona crkve
u neko podne, sasvim nevažno
nebitan cvrčak raspuknut od ljubavi
nošen mravima po nebitnom putu
utiskuje večer površine
na limenom krovu garaže
isparava nebitna kap
pitaj me, za nas dvoje
vjerovat ću da ti je stalo…
Rab, 30.8.2010.
Nema komentara:
Objavi komentar