Kontinent

Otkrio sam kontinent u sebi

izazvan lavom slio se u ocean

onaj u kojem crveno nebo gasi žeđ

na njemu tek jedan kaktus

i nemarno prebačena košulja djetinjstva

nedostaje vodeni zmaj

onaj što kopnu daje obalu

mala zrnca crvenog neba

hrane moje bešćutno kopno

kad bih dobio oči u sebi

gledao bih zalazak kopna

jer ono zalazi pod moja pluća

ocean ne stoji u košari

usprkos svima teče u nebo

nebo je smeđe od sunca

dok pjevam bez ošita

kopno se trese i iznova umire

ono drhti na crvenim zvijezdama

nekom nepravdom nestali su ljudi

sad žile ceste i koračaju vjetrovi

ako me posoli ljubav crvenih jabuka

kopno će svijetliti kao njene oči

one kojima kaplje mastan osmijeh

i budi lavu u oceanu

trebat ću veće kopno

da po njemu putuju roza romobili

gonjeni njenim pozlaćenim prstima

teško je kontinentu biti sam

kad bi se rodio vodeni zmaj

ugasio bi vatru crvenog neba

i rigao ljude na ušančeni kaktus

na rukavu košulje, djetinjstva

las kose s posljednje uspavanke

trebam veliko oko umjesto pupka

na pupku su virovi oceana

ako se sljube kontinent i nebo

ocean će rađati mirise čempresa

dok se ljuljaju zvijezde na resici glasnica

vulkani gutaju lavu, nečuveno

ne postoji sinergija s kopnom

što su njene oči dalje

to je ocean sve veći

iz smeđe kože svemira

vidi se svjetlost kontinenta

je l' to ljubav zapalila nebo

ili je crveno od kapaka pod Suncem…

Rab, 6.9.2010.