Ples Čeljabinska

Uprizorena izmaglica

na drvenom podiju bosonogih

dok plešu kozmonauti

radijacija guta rijeku

Čeljabinsk živi u dotrajalosti

raspuhuju ruke nedoumice

metilno žarenje u zjenicama

jasnovid alternativnog lijeka

plove zahrđali autobusi

htio bih da sam tamo

kad pod nokte se zavlači

sibirska hladnoća

raste siromaštvo i

bogati jad kulture

noge se prodaju u perju

treba živjeti gladan

odbrojavanje na parketu

pucaju zglobovi mekoćom

upamti mi lice bez sjećanja

tonu figure u estetiku

marginalnost je profinjeni

broš na svilenom šalu premijere

postoji li preglumljena emocija

dvoje su zaručeni ustrajnošću

s desetog kata zgrade

jedino kiše ne strahuju

starost je iskrivljena amplituda

smrt je stabilna bjelina

u isušenoj bjeloočnici

dok se podiže raketa

po mjesečini reflektora

naplavljuje se ekran

recikliranim svemirom

iza zastora zrije voće

metalna kugla planeta

robustan pljesak preživjelih

ne tu nema mutanata

zgraža se Sjeverni pol

ako pukne ljubav Zemlje

i rashlađene rude

nama kolat će

zelena krv srdžbe

zapadnog hedonizma…

Rab, 26.9.2010.

S umorom

S umorom kraj pritvorenih vrata,
s par misli zarobljenog juga,
dok Genova mrači obzor
i dupini preskaču otoke,
uranjam u crveni pijesak,
mi sipimo obojenim listovima loze,
ti ne poznaješ pravu jesen,
onu zbog kojeg Rab
blijedi pred Velebitom,
onu zbog koje ljudi mirišu
na vino i sušene smokve...
kad nas uspava jesen,
do tebe šumit će more
i bit ću val na tvom jastuku
što ljulja tvoje snove,
uvijek a za tebe tek ponekad,
kad osjetiš da ti nedostaje ljubav...

Rab, 15.9.2010.

Kromiranje

Kromiraš mi obraze

jesenjom mjesečinom

tvoja kosa je zlatna šipka

kojom podižeš zvijezde

svakonoćno u Mliječnu stazu

predajem romantiku u zavežljaj

neuglednom potepuhu s riječnih obala

ti ne cijeniš prosjačke riječi

tvoje srce je tamna ulica

po kojoj zveckaju oštri noževi

ritam kiše bubnja u sljepoočici

u terminalnoj fazi

riječi prolaze samrtničku agoniju

čekam palac s galerije

pod kandžom lava

gori tjeme iskrvavljena poniženja

ne radujem ti se više

sad si rana koja gori

u barutnom plamenu

moj ledeni kraj je stećak

težak spoznajni moment

ne vrijeđaju me slonovi

što plešu na mojim koljenima

zaglavljeno slovo u postprodukciji

titrava crtica na ekranu

prenaglašeno odbijanje uvažavanjem

tako sam te sebično držao za sebe

etiketa neprolazne odanosti

što nas briše kao ljude?

pretvrda kora na zglobu vremena

zavarava refleksiju potrošenosti

na ulaštenom srebru

ponuđen je odsjaj vedrine

kao da oku možeš narediti da ne suzi

ako se i dogodi kemijsko zatajenje

negdje između hipofize i amigdale

usjeći će se izrezano more

tek toliko da udara

o podsvijest…

Rab, 13.9.2010.



Kontinent

Otkrio sam kontinent u sebi

izazvan lavom slio se u ocean

onaj u kojem crveno nebo gasi žeđ

na njemu tek jedan kaktus

i nemarno prebačena košulja djetinjstva

nedostaje vodeni zmaj

onaj što kopnu daje obalu

mala zrnca crvenog neba

hrane moje bešćutno kopno

kad bih dobio oči u sebi

gledao bih zalazak kopna

jer ono zalazi pod moja pluća

ocean ne stoji u košari

usprkos svima teče u nebo

nebo je smeđe od sunca

dok pjevam bez ošita

kopno se trese i iznova umire

ono drhti na crvenim zvijezdama

nekom nepravdom nestali su ljudi

sad žile ceste i koračaju vjetrovi

ako me posoli ljubav crvenih jabuka

kopno će svijetliti kao njene oči

one kojima kaplje mastan osmijeh

i budi lavu u oceanu

trebat ću veće kopno

da po njemu putuju roza romobili

gonjeni njenim pozlaćenim prstima

teško je kontinentu biti sam

kad bi se rodio vodeni zmaj

ugasio bi vatru crvenog neba

i rigao ljude na ušančeni kaktus

na rukavu košulje, djetinjstva

las kose s posljednje uspavanke

trebam veliko oko umjesto pupka

na pupku su virovi oceana

ako se sljube kontinent i nebo

ocean će rađati mirise čempresa

dok se ljuljaju zvijezde na resici glasnica

vulkani gutaju lavu, nečuveno

ne postoji sinergija s kopnom

što su njene oči dalje

to je ocean sve veći

iz smeđe kože svemira

vidi se svjetlost kontinenta

je l' to ljubav zapalila nebo

ili je crveno od kapaka pod Suncem…

Rab, 6.9.2010.

Pitaj me

Površine utiskuje večer

srce je veličine graška

svakodnevno odlazimo

prečacem od kratera

nazubljeni kolovoz

izdiše na tvojim rukama

kad sakrijemo ponoć

pod granu prezrele smokve

dostojanstvo muškarca

kopnjet će u suhom plodu

ne razvlače se krizanteme

nad imenima spomenicima

ubroji me u neki pedalj

tvoje mjesečne samovolje

trpi me još malo

kao kišu što pucketa

na limenom krovu garaže

oduzmi mi pogled

onaj u kojem more

cvjeta na čempresu

pitaj me kako sam

lažno, vjerovat ću ti

da ti je odjednom stalo

i je l' more progutalo

onaj pješčani svemir u neveri

pitaj me o borama

sijedoj bradi i rastrganoj koži

govorit ću ti besmislice

tek toliko da budemo zajedno

u dnevnom rastajanju

dotakni me hladnim vjetrovima

uspavaj u vatri suhog leda

dopri, dopri u nervozno jezero

budi moja pisana jeka

dok zvone zvona crkve

u neko podne, sasvim nevažno

nebitan cvrčak raspuknut od ljubavi

nošen mravima po nebitnom putu

utiskuje večer površine

na limenom krovu garaže

isparava nebitna kap

pitaj me, za nas dvoje

vjerovat ću da ti je stalo…

Rab, 30.8.2010.

Slam za Vanju

Zagreb i pučina magle,

jedra zgrada razapeta,

brodimo na mjestu,

izviruje Hvar kraj Jaruna,

gotovo nasukani,

...vjerujemo da ljeto,

donose ribe na Dolcu,

mršave stabla,

rađaju se kiše,

u šumu jeseni,

otoci plove k jugu,

u čaši koktela,

sa suncobranom u srcu...

Rab, 27.8.2010.

Čovjek u kiši

Čovjek u kiši,

balkon od ruža,

i jedno svjetlo,

što guta lice,

on postaje sjena,

stopljen sa cestom,

žena uz prozor,

ljubi cigaretu,

a bio je ljubav,

beskrajna snaga,

suza na licu,

čovjek u kiši,

bio je Mjesec,

i pružao ruke,

grlio nježno,

njenu tišinu.

Koga se bojiš,

ti ženo samoće,

sreća ne čeka,

u sjeni grada,

čovjek u kiši,

lije se Mjesec,

sklapa ti oči,

u tebi spava;

a bio je ljubav,

beskrajna snaga,

suza na licu,

čovjek u kiši,

bio je Mjesec,

i pružao ruke,

grlio nježno,

tvoju tišinu…

Rab, 25.8.2010.

Male točke

Bila si tako stvarna

u nekoj grupi preplanulih turista s doviđenja na usnama

blijeda lica i usporena daha

kao da su rastanci jutarnja kava

u kafiću nasred mediteranskog trga

grlio sam vruć kolovoški zrak

s okusom tople čokolade i badema

badem u kremi za kožu, u tvojim očima

i znaš, u trenutku kad sam te poželio

slikom žene koja izlazi iz mora

postao sam nevažna točka

od koje se taj savršeni prizor udaljava

kao da samo određeni imaju pravo

na vjetar u svojem srcu, a mi, male točke

predbacujemo si svaku nedovršenu rečenicu

ne zamjerajući na tuđoj sreći

bila si tako stvarna

s breskvom u ruci i kapima soka

što sljepljuju tvoje prste i mame ose

moje preopterećenje tobom

REM te čini podatnom svilom

moje su oči gruba plava boja

koja para niti zaleđena sjećanja

moja nesvjestico, svjestan sam te

razbolio sam kosti tvojim odlascima

jer svako buđenje odnosi ljeto

ugušena grupom turista s doviđenja na usnama

oni su mravi na tvom licu

neprepoznatljiva si žena s posebnim smiješkom

preskupim za usputne poglede

ako se ovo jutro pomirim

možda iduća noć izbriše rapske ulice

tu gužvu ljudi na kamenim prsima

kad bih te mogao zaboraviti

onako kako zaposleni ljudi zaboravljaju

plamen na štednjaku, ili svjetlo u kupaonici

olako, ne predbacujući si katastrofu

brišući bitne točke iz života

smijem li pomisliti

da na dnu tvojih zakopanih misli

egzistira vruć kamen s putovanja

onako stvarna kao nedostajanje

zapitaš se o smislu i pripadanju

a slobodni ljudi pripadaju samo sebi

čemu onda sva ta težnja

biti zarobljen zavazda

s mravima na licu…

Rab, 22.8.2010.

Trgovački putnik

Ti si kao supruga

ja kao trgovački putnik

brineš o cvijeću i

šećeru u kavi

dok se sramotim

nekim poluproizvodom pred vratima

ti udomljuješ hotelske zvjezdice

okrupnjuju tvoje grudi

dojiš gladnu svijest putujućeg melankolika

od mojih vještina

najbolje koristiš usahli plač

dok prodajem osmijeh za kruh

ti već gostiš iskrama crne jame

ne postoji bračna dužnost

putnik s prstenom na ruci

zavarava prazan hodnik

nude mu se izlazi u nuždi

količina tvoje nježnosti

buši moja ciklična stopala

pritajeno slijepo crijevo

bubri samljevenim kostima

moji zglobovi su želatine

kao brižna domaćica

unesi me u poslijepodnevni desert

kucat ću na neotvorena vrata

ti kao supruga držiš otvorenu vezu

nema uspostave poziva

birali smo pogrešan broj

kako to već biva

trgovački putnik prevario te

replikom usidjelice žene

ti si neokrznuta spoznajom

supruge kao ti su ravnodušne

na slatkorječivost trgovačkog putnika

jednom kad se zaista vjenčamo

u kapelici nekog kofera

s oduševljenjem ću prodavati

rascjepkanu melankoliju

uz poneku knjigu za samopomoć

ti ćeš biti supruga

što prodaje zračne milje

i ne navraća raskužiti

ukiseljene tepihe od vlage

jer udata, sasvim nebitno

bježat ćeš od nametnuta doma…

Rab, 16.8.2010.

Svileni glas

Šapći mi

svilenim glasom šuma

što se njišu tvojim glasnicama

dok ne usnem

na prijevoju tvojih ruku

koje vode u pepeo

dišem izmaglicu

u tvojoj kosi

plazma što me pokreće

i izgara plavetnilo

mojih zamućenih očiju

pravi se da ne postojim

dok se verem tvojim sljepoočicama

prateći boru smješka

uzalud sam hlapio

u čaši suhog vina

ne postoji ono

iritantno zujanje u tvojoj podsvijesti

on je zabijena čačkalica

jesam, znam, preslab

da bih igrao otvorenih karata

udarao na prvu i gnječio

naranče u slatki sok

prizvuk parenja sa stranica

omeđena intriga revijalnih izgovora

bljesak suštine što

goropadno unakazi tijelo

nisam ti otkriće

dok se lome grančice borova

opsjednut tvojim očekivanjem

rasprodajem trenutke nježnosti

emocionalni suficit u tvojim bubrezima

likvidno preopterećenje s

naznakom da se sljubimo

biljka i ja

spremni uvenuti šapatom

svilenih šuma tvojih glasnica

osjećam, drhti ti bedro

da ga smiri moja ruka

preteško je prahu

u pepelu gorjeti…

Rab, 6.8.2010.

Cukar mog života

Da mi rečeš rič,
uvatiš mi mote,
jer mi fali nit,
za sve falše note,
ubra bi ti vale,
čini sve od voje,
poklonija sunce,
ka i srce svoje;

Lipa li si,
cukar mog života,
čuvaj me u duši,
ti si prava nota,
lipo moje,
drži moju stranu,
nit ča spaja riči,
u pismu razigranu,
lipa li si,
brišeš falšu notu,
cukar ča mi sladi,
gucaj u životu…


Rab, 25.7.2010.