Spavačima

Kad me propuštaš

bezolovnim ništavilom

gelenderi plavog cvijeća

dostižu tvoju nebesku galeriju

opet si nestala

naviknuta na izbivanja

korakom unazad ne shvaćam

grizeš li još uvijek usnice

pred prizorom statične ljepote

oživljavaš li skulpture

u razvikane sjene neprocjenjivih silnika

ne diviš se zrnu

male četvrtaste ruke grabe

zrak pod teglom strahopoštovanja

crno ispireš crnilom

mi smo štenad

slijepo odani, vjerni

zašto doma svoga nemaš

ti priležnica tuge

skitnice nenadana

kojoj odraza nema

gdje je užitak

u majci gasnuti dušu

bez krivice

preskačeš moje naručje

štitiš me u vremenu

a dijelio bih sada

u zavodničkom pogledu tame

nepravedno kosiš

nedozrelo klasje

otpusti mi zapisane dane

i barem jednom budi nježna

kad uzimaš posljednji stih

iz preplašenih očiju

ne ostavljaj mi nadu

umotanu u bijele plahte

počivati želim prekriženih ruku

i svjetlost neka teče prstima

budi nježna kad otpisuješ ime

među šibljem žalosnih vrba

voda neka teče, hladna

da razbudi snena lica

vječitih spavača…

Zagreb, 17.1.2010.

Igra bez pravila

Zumiranje zbilje

s mojeg planeta

kotrljanje prašine u galaksijskom oku

prerastamo brojeve

raskvašenih cipela

nemjerljiva poanta izolacije

grubo izbrisani s božjeg lica

nečijom rukom nepravde

kap utopijske suze

na drugom kraju teleskopa

sve više posustajem u krilu

neizvjesne nedoumice

Mliječna staza rasipa leonide

nad začuđenim pogledom djeteta

podbočena na kalašnjikov

Afrika šepa u crnini

tako mali kut u ormaru

za razlomljene boje duge

višekratno se dajem do kraja

u skafanderu cvijeća tajgi

da podsjetim samog sebe

na vedrinu sudnjega dana

razori me u jednom dahu

istinom što kola cestom

tvog odabranog puta

u sebičnoj privlačnosti

crnih jama i odčepljenih kada

mamurluk boemskih noći

antidepresiv na vinilnoj ploči

s tri rifa za bolesne pjevače

što šeću Saturnovim prstenima

još sam igrač s klupe

u tvojoj igri bez pravila…

Zagreb, 15.1.2010.

Zima

Lagano se prepuštam u sebe,

nedostaje mi jednostavnih stvari,

kad praznina šulja se kroz tebe,

ne dam nikom da mi dan pokvari.

Uz sagorjelu svijeću praznih rima,

uz potrošene riječi obećanja,

ostaje tek zarobljena zima,

koja sniježi duboko u nama…

Tvoja ljubav sad je spomen neka,

tek toplina što se sama javi,

jedna iskra, blijeda i daleka,

kojom zima duge noći pravi.

Tvoja ljubav svijeća koja gasne,

ti s prazninom još se uvijek boriš,

a u nama sve su zime jasne,

ti za mene više ne postojiš.

Nepoznati tragovi u snijegu,

razrušeni gradovi iz snova,

mi smo oni koji su u bijegu,

dok ih traži neka ljubav nova.

Zagreb, 11.10.2010.

Panorama

Danas te častim

prošlim nevremenom

smirenim morem

odčepljenom bocom spokoja

nerazvrstanim riječima

i pobrojanim slogovima

na matrici s koje svira duša

i dvoglasno te pratim

u međugradskom tonu

s malo opisanih detalja

dok raspremaš večer

za neku nepoznatu uspavanku

a ja sam gruda snijega

rascvala na zidu samostana

s gregorijanskim glasom

raspjevane osobnosti

previše sućutan i direktan

odvažilo me odsustvo

neprirodan slijed međuovisnosti

a ti, raspoznata u bestjelesju

ne slijećeš nerazborito

na prvi odsjaj zanesenosti

tako dugo putuju ljubavnici

potišteni parametrima

nekog sudbinskog mjerila

preko zida panorame

istiskuje se sebičnost trenutka

jednostran užitak

zbijene u horizontu

propadaju milenijske civilizacije

otupljeno odjekuju kuće

danas te častim

izgubljenom sviješću

retoričkom nebulozom

urbanom jadikovkom

i modrim poljupcima

kroz providne zastore

miješaju se panorame

proživljenog i sjećanja

s tobom lomio bih kruh

i hranio ptice u snijegu

vjerujući da imamo

ljeto pred nama…

Zagreb, 10.1.2010.

Kap po kap

Kap, nepredvidljivosti

kap, neustrašivosti

kap, ne prelaznosti,

kap, nevidljivosti

kap, neubrojivosti

kap, nesrazmjernosti

kap, neutaživosti

kap, nepreglednosti

kap, nedodirljivosti

kap, necjelovitosti

kap, neuhvatljivosti

kap, nemjerljivosti

kap, neučinkovitosti

kap, nerealnosti

kap, negativnosti

kap, nedruželjubivosti

kap, nesmotrenosti

kap, nedosljednosti

kap, nevjernosti

kap, nevinosti

kap, netalentiranosti

kap, neartikuliranosti

kap, nesvjesnosti

kap, neljudskosti

kap, nesagledivosti

kap, neprijepornosti

kap, neuviđavnosti

kap, nedoraslosti

kap, nekritičnosti

kap, ne smjelosti

kap, nerazgovorljivosti

kap, nečitkosti

kap, nelikvidnosti

kap, nespretnosti

kap, nesavršenosti

kap, nepostojanosti

kap, neregularnosti

kap, nepobjedivosti

kap, neslućenosti

kap, neupućenosti

kap, kap, kap, po kap

nevjerojatnosti…

Zagreb, 9.1.2010.

Pristanište

Odvodiš me

na zamućeno pristanište

s okusom mraza

na prešućenoj riječi

bez brodovlja

s maramicom u ruci

ispraćamo godinu

na svom proputovanju

nisam ni pogledao

je l' boja tvoje kose

krvari po zimskome kaputu

uz dugu sjenu nepovratnosti

pod ruku zgrbljeni

večer i snijeg šeću kroz nas

odvodiš me

od jutarnje bezbrižnosti

i kave kraj okićena bora

naslagana nostalgija

brižno pospremljena

kronološki uvezana

u kožne stranice

zajedničkih trenutaka

ne otvaraj napamet

život odveć razlistan

zaglađene stranice

ostavit će ti dojam

nesagledive tuge

a baš suprotno

uz vatru zajedničkog kamina

pucketala je sreća

blagdanski rijetko

posebna i snažna

brišući duge rečenice

nepovezanih zemaljskih raskoraka

grijala je i snažila

na pristaništu

bez putnika i kontrolora

s okusom mraza

kako i mora biti

s tvoje kose

liju se boje

snažeći sjene

za neke druge nas…

Zagreb, 6.1.2010.

Onostrano

Gdje sam ja

nepobitan i čvrst od uzdaha

gdje fragilne suze

pune kristalne čaše

ovaj dan je pjenušac

kojim nazdravljam tvoje ime

noć u stremenu

sigurno putujemo zapjenjeni

uvrštene tablice mogućnosti

raspadamo se na postotke

a opet stameno nastavljamo

prohodnim hodnicima života

upisat ću nam još jedan križ

koji smo kadri podnijeti

i nosit ćemo nedjelju za nedjeljom

buđeni molitvama ptica

ugniježđena bol odmara

ne rasipaj kristale

po blijedim prsima noći

dok kiše sišu snove

rastapaju se nedostižne planine

i ravnim putom uspinješ se

ni ne znajući odredište

jedno drugom smjer

jedno drugom ruksak

jedno drugom štap

mi smo put očekivana odlaska

pomireni slabim otkucajem

sunčeve korone

pretvoreni u svjetlosne patuljke

ovo zviježđe naša šuma je

i ne pričamo bajke

to što živimo u ushitu

premoštenih jazova

daje nam priliku

da nastavimo putovati

nad rijekom koju

ne prate sjene

gdje teče onostrano

uzvodno u nama…

Zagreb, 2.1.2009.