Maleno nebo

Želim biti tvoj i onda kad trnje zasjeni ružu kad snovi zaspu u zaboravu vremena a rijeke izgube mora tvoj, dok drhti proljeće u brezama dok prah sipi zemljom i ptice pjevaju bezglasno jer ti si život radost koja krijepi dan i oživljava sunce jutrom ti si ljubav, ona koju je svijet izgubio u mraku i traži spas na santi leda da ti si ono maleno nebo koje ćutim u prsima i bojim se izgubiti želim biti tvoj sebično strastan, a znam ti si vjetar koji pomiče mora snaga koja mi nedostaje da otplovim od sebe...

Rab, 27.8.2015.

Ti, koja si ljubila moje usne

Ti, koja si ljubila moje usne

i vodila bitke u meni

sadila vjeru i zalijevala me nadom

koja plačeš nad mojom tamom

nježno dodirujući rub provalije

Ti, koju more pamti valovima

kome struje nose dodire ljubavi

a vjetar ljubi kose

hvala Ti,

jer muškarac je bez žene

tek jalovo sjeme bez zemlje

jauk jeke bespoštednih klisura

samotan vuk što liže svoje rane

i gazi pustopoljine proždirane prašinom

hvala Ti,

jer se budim s uspomenama

s utrnulim rukama blagoslovljenim punoćom

jer mi pogled ima odsjaj predivne žene

što refleksijom ljubi svaki mi ožiljak

hvala Ti,

jer otok nije tek sol što izjeda dušu

a borovi i dalje mirišu na ljeto

ljudi su ljudi s pričama na licu

Ti, koja si lomila moje zidove

poput razlomljena kruha sitneći moje strahove

hvala Ti,

hvala jer sam pronašao čovjeka u sebi

jer sam ponovno upaljena svijeća

jer sam cvijet niknuo na Tvojim

dlanovima...

Rab,                                26.8.2015.

Zbogom poeto

Sve manje se čudim životu,
sve manje sam stranac samom sebi,
a dani su kuglice na lotu,
a noć osmijeh po potrebi,
sve manje se čudim svijetu,
razgolićenom cvijetu u vazi,
imam samoću stihom prožetu,
i pero što me bespoštedno gazi.
Sve manje sam čovjek u ekstazi,
astronaut kojeg svemir vuče,
još sam nemir koji plazi,
još me život dobro tuče,
kad zastanem da se vidim,
u nekom starcu što se stidi,
još u sebi isto bridim,
ti samoćo nekud idi,
ne želim naklon iz daljine,
sućut vina, prijekor duše,
sve lijepo jednom mine,
moja polja poje suše,
zbogom znani povjetarci,
zbogom znani mi poeto,
svi smo djeca, svi smo starci,
mnoge zime, kasno ljeto...

Rab, 18.8.2015.

Toplina zime

Otkriven u kamenu strepim od koraka u mojoj nemoći sklupčano je more gledam te lijepu u šarama svjetlosti glas i boje u prizmi na moju snenost odgovaraš oblacima naše nebo pije kišnicu iz škrapa smrznut od vala drhtao sam daljinom s Istoka grlio me miris snažnog začina ljubavi poput dječarca opčinjen tobom uzmaknuo sam pogled jer kad god te osjetim dotakne me toplina zime u kojoj smo puštali snove da plove... 

Rab, 22.8.2015.