Palačinke

U bjelini trga s naznakom ljeta,

poput DJ-a s dvije ploče,

tek kad neki interesent došeta,

vruće se plohe smjesom namoče.

I tako u večeri, na kiosku malom,

čekaju žene da naleti netko,

no u odmoru izazvanom intervalom,

beznačajno pitaju za slasticu rijetko.

Peku se palačinke, miriše čokolada,

susretoh  ih kako ćakulaju uz kavu,

mene nostalgija za slatkim svlada,

Nutella za nadjev, tek njušim tavu.

A preko puta u sjeni nakit se sjaji,

upoznah Nataliju što rado me čita,

posveta riječi kao poticaji,

pogled u pogledu za nastavak pita.

Kristina se smije, zbori na temu,

prijateljice njene zrače dobrotom,

ja opet šutim i buljim u kremu,

vlastita sprega sa slatkim bojkotom.

Odjednom djevojčica, nadasve mila,

romskog podrijetla, poštovanja puna,

razigrana, sretna, ozarena, čila,

naruči palačinku i cijenu računa.

Draga joj žena u trenu ispeče,

nadjeva brdo na slasticu meće,

djevojče plaho ''Zahvaljujem!'' reče,

hitro sve plati i sretna uteče.

Susret na Trgu mirisa prepun,

kraj kioska za pečenje palačinki,

ja ostadoh nekako na proždrljivost imun,

u toj savršeno postavljenoj jednočinki.

Zahvaljujem od srca što Kristina me upozna,

sa ženama dragim što rade iz duše,

moj utrnut ego napokon spozna,

pažnju lijepu kojom me obasuše.

Još ne sretoh nikog da palačinke ne voli,

tek  poneko hrabar njima odoli,

kiosku malom nek posao krene,

jer palačinke su palačinke – vječno omiljene...

Rab,                             17.6.2015.