Zatvorim oči, tu si
bezbojna sadašnjost nestaje
u tvom glasu gnijezde se ptice
kad noću umrem za svijet
oživim za nebo
trebam te, istinski i sveto
tvoj zagrljaj je ispunjen
galaksijama
pusti me da se sklupčam poput
pseta
želim biti tvojom sjenom
trag ljubavi na tvom listu
bojim se, čak i u snu
kao poludjeli mornar što traži
izgubljeno kopno lutam, lutam
a ti si splav u olujnim snovima
sanjajmo, možda o ljubavi
koju ne prepoznajemo u
odsjaju ekrana, zbog koje
drhtimo pred nepoznatim
trebam te, te usne što rose
pritajenom strašću i bore se
za sitan znak sreće
otvorim oči i nestajem
utjelovljen
gdje su tvoje ruke da se uhvate o
moju hrid, da me obgrliš dok
dišemo
jedno u drugo, ma ne mogu
ne mogu stajati pred zidom i
brojati cigle
ne postoji kraj, ne, barem za nas
svevremeni početak obnavlja nam
duše
mi smo razlomljena cjelina
razdvojene usne na procijepu
svih svemira...
Zagreb, 5.3.2014.
Nema komentara:
Objavi komentar