Otoci bez zmija

Tvoj karirani kaput

odvlači me u Irsku

bojao sam se zmija

težio otocima

u magličastom gradu

poput vrućih kestena

padaju tvoji prsti

na staklena vrata

sve je puno pasa

bez pravih vodiča

zametnutih brojeva

i propuštenih poziva

poštari u civilu

dijele prekovremeno

opomene za neplaćeni trud

držiš se za zidove

nedostaju svjetionici

stolci žude za maharadžama

na slici iz školskih dana

primjećujem buduću boru

da imamo hrabrost djece

sad bi dijelili vilicu

i brdo slatkih kalorija

ne budi potištena u večer

čuvaju nas samuraji s ekrana

visoko prizemlje nad parkiralištem

bezosjećajna buka kafića

drveće je razodjenuto

hrani se maglom

predosjećamo zimu u

šahtu toplane

prije nego zaspu autobusi

papirnata vrećica baca im se

pod kotače, opušak cigarete

inhalira nezdrav grad

spajamo vremenske zone

u mojoj noći s druge strane

jutro se budi u režanju

morskih pasa

ti i ja se diramo konopcima

za čije krajeve smo vezali

otoke bez zmija

tvoj karirani kaput

odvlači me u Irsku

razumijem Gaelic

ne govoreći ga…

Rab, 31.10.2011.

Pripadanje

Hranim noć

nesanicom i svojim rukama

bdije ulična lampa

trga moje meso na

šahovska polja

moji prsti su

nepomični pijuni

željni vlastite krvi

smrznuti na rubu prozora

grabe smog pod nokte

ulica je udomila pseto

odano je parku i kiši

na pločniku posijani koraci

netko ore betonske brazde

mrak je odjenuo zgrade

hladan kaput kopča roletama

između srebrnih stupova

probija se miris pekarnice

pojest ću očima sivilo

zar nitko ne živi u krošnjama

rascvjetanih kuća na brijegu

samo se autobus skliže padinom

izbija iz mraka i sopće

zagrijava me glazba s radija

bit će čudno pozivati se na

radio Sljeme kad postaje

postanu plakat prošlog vremena

za sad moja rebra češu radijator

u travi nema uspomena

čekam kasnonoćne šetače pasa

oni donose smirenost na povodcu

večeras nema probisvijeta

s napuklim glasom i vrećicom

starog kruha otetog kontejnerima

ljudi bacaju da bi se hranili

nitko ne podilazi jeseni

ne postoje barke

iako parkiralište sa šarenim automobilima

podsjećaju na luku

zašto se vežemo za parkirna mjesta

svako ima svoje pristanište

na kojem meso iz limenki

osjeća zadovoljstvo pripadnosti

jesmo li sačuvali dom poznavanjem ključeva

roleta se spušta

i mene je odjenuo mrak…

Zagreb, 28.10.2011.

Čovjek koji pjeva

Tragao sam za bogatstvom svijeta,
svijet je bio manji nego pamtim,
stisnula se mora svih ovih ljeta,
a ja ne znam kako da se vratim,
mislio sam da ću sreću naći,
tražio je tamo gdje je nema,
svaki izbor u životu znači,
a ja lutam kao sjena izgubljena...

Oprosti što sam čovjek koji pjeva,
i luta od vrata do vrata,
svaka munja što nada mnom sijeva,
jest minuta moga sata,
oprosti što te volim kakva jesi,
dubok trag u tvojim očima,
i svaka suza što ti lice resi,
u mom srcu biser počiva...

Zagreb, 25.10.2011. 21:45 ;)

Mjesečar

Razdvajamo se minutama

između rastrojenog sata i

zamrznutih kazaljki

tipična posljedica neusklađenosti

vjerujem da smo sigurni od nas

ne treba nam takva nesmotrenost

proljeća u zimskim krošnjama

rastežu me upitima

ne želim udice i rasparane mreže

bogobojazna pročelja ocrtavaju muku

ne križam se pred virtualnim svecima

ohrabrujemo se molitvom klavira

između nizova crno-bijelih tipki

leži moja paučina na nekom duru

sveprisutna glazba zamara mjesečara

ne, bilo bi nezgodno da me budiš

istinitim krikovima rastaljenih glasnica

površno se gledamo u strahu od očitog

ne, nisi to ti, tek ja to mjesečarim

po oluku razrušenih kuća

pod kojima nestaju ognjišta srca

sipiš u pukotine presušenih bunara

ne, zatvorenih očiju ubirem tvoje zjenice

posvuda si, s pogledom u zemlju

kao da će iz nje izrasti kamen života

na kojem ćeš žrtvovati svoje rane

zapinjem o grm premorenih kupina

još uvijek mjesečarim tražeći dom

ne spominji budućnost zaspalima

vidjet ću te raspršenu

nad zdencem kojem vjetar

utiskuje brazde samotnih zvijezda

tako smo sitni u nečijoj dobroti

moja noć me vodi kroz

kazaljke nedirnutih minuta

sjećam se tebe, a zaboravljam sebe

gdje sam? U metežu nekom koji

ovladava srebrnim prstenom u meni

i ježi se sjenka potrganih rebara

neka me razapnu između dana

i probodu kopljem da se rastočim

u vodu, da budem tvoje more…

Rab, 17.10.2011.

Paleta samoće

Sve sam već odavno bacio u vjetar,

pedalj moje duše za svaki centimetar,

rijedio sam boje, razrezao tišinu,

savršeno platno za suvislu daljinu.

Stihovima tražim izgubljenog poetu,

i kist na mome platnu ne vidi paletu,

zagledan u tebe, a tama mi se smije,

suvislom daljinom sve u meni vrije.

I kako da te stvorim, pokisao od riječi,

lakovjerno mislim da mogu s tobom teći,

platno nije slika, samo sazdana tišina,

puštam da me boji suvisla daljina.

Dopusti da te pjesmom još jednom poljubim,

stihom što već blijedi riječ po riječ izgubim,

krhka je samoća, poraz što ne prašta,

ja te ljubim kroz daljine, ispod svoga plašta…

Rab, 16.10.2011.

Nedir

Držimo se za okrajke

rasturene konture pejzaža

usne ti modre poput borovnice

kud jedre tvoji prsti zrakom

nokti optočeni nestvarnim zalaskom

pritajena tuga u tvojim očima

blješti otetim morem na tvojim ramenima

gaziš pijesak prepun sitnih školjaka

nerazborito se uvlačim u sebe i blijedim

lakše mi je osjetiti hladan vapaj Velebita

nego toplinu tvoje nesputane razboritosti

u krugu dana vrpolje se križevi i mašne

na svaki dolazak neko oduzimanje

uskraćuje popodnevnu misu ptica

htio bih zasjeniti nečiju prošlost

a u podne sjećanja nestajemo bez traga

i koliko god da mnome bridi snenost

razbuđuje me ruka koja sahne dodirima

osamit ću nas ormarima praskozorja

dugim svitanjima zavučenim u poplune

na gruboj površini uspinjujućih stijena

suši se nagost izrečene naklonosti

ne grca ravnomjernost tvojih otpijanja

gutljaji razvučene jesenske idile

zlatom rastočena krošnja mogranja

kiseli koštice prešućenih spoznaja

volimo se kroz koprene jutarnje rose

zabavljeni vlastitim greškama

s vrhuncem propadanja u dan

iz kojeg nestaje noćni uzdah more

kako sam blijedio među uspomenama

kao mlijeko nad usnicama gladnih

razvučene žile zaraslih vinograda

skrivaju ratove kamenja i crvene zemlje

odvlačim se od kutka blagoslovljenih loza

u stijenu obraslu bršljanom

vječan hlad nedira

ako se zagubimo negdje do proljeća

vjerujem, nado, nadglasat će nas galebovi

a moje malo mjesto koje pazi na ljude

odvojit će me od vremena i ljepote

pjesmom sirena s nekih gradskih rtova…

Rab, 12.10.2011.

Akvatorij trga

Prelazim mjesečevu površinu

stakleni otkucaji kamenja

treba dohvatiti ocean

na rubu šalice krade se

sjena s tvojih usana

bilježiš strast svemira

daljine punktiraju svjetlost

na periskopu izvrnute stvarnosti

potapaju se oblaci u more

gore valovi nebeskih svodova

raspiruješ vjetar u torbi

oduzete su linije grafita

bezlične figure mrijeste se

u akvatoriju frekventnog trga

sumaglica u pogledu ironizirane skulpture

napredak u raspuknutoj gumi

kako probušenom svodniku

dati umjetno disanje

gnječim žbice na tvojim rukama

pretvaraš me u raketu

rakete su bespovratni odlasci

grupiraju se plastične boce

na mjestu kontrolora putnici

trgaju karte jedni drugima

jedni prolaze u druge

propušteni životi uzimaju

satove opernog pjevanja

treba nadglasati vrisak

ceste s pukotinom na leđima

razlikujemo se po trenutku sjene

volio bih da mi udome moju

oslobodio bih je doživotne dužnosti

skapavam na mjesečini brojeći

tirkizno zelena svjetla

brodovi u mraku su brži

od noćnih zalogaja kuća

povremeno, neki od krovova

probavljaju avione treperavih očiju

dok djeca rastu među zidovima

polja suše svoju odjeću za zimu

trebam otići u utrobu grada

bit ću ulkus liječen spuštenim roletama

kad se odmakneš od šalice

na dnu će biti otisak

prvog pjesnika na Mjesecu

skližimo se staklastom površinom…

Rab, 4.10.2011.

Ćutim te

Za mrvu tvoje sreće,

cijeli svijet bi stao,

smirilo se more,

kad bi samo znalo,

koliko ćutim te…

Za svaku kap dobrote,

koja izvire iz tebe,

oceane stvori,

ja miješam ih u sebe,

i opet ćutim te…

Ćutim da si snažna,

i onda kad se bojiš,

sklupčana i tiha,

cijeli svijet još voliš,

tad rasu ti se kosa,

valovita k'o more,

pogled pun prkosa,

upijam u pore..

Ćutim te daljine,

smijehom ti ih brišeš,

i bezbrižnim se čine,

dok ih vjetrom pišeš,

zastanu kraj mene,

sve slike prikrivene,

i opet ćutim te,

da si kraj mene…

Ćutim da si snažna,

i onda kad se bojiš,

sklupčana i tiha,

cijeli svijet još voliš,

tad rasu ti se kosa,

valovita k'o more,

pogled pun prkosa,

upijam u pore..

Rab, 1.10.2011.