Utopljenik

Na površini tvog oceana,
krstarim mislima...
gdje je kopno, na kojem su obale,
gdje sniva, ljubav nasukana,
na tvoje grudi?

Bestežinska,
moja duša
brodolomac od svile,
upija oceane.
Ako daruješ sunce,
bezbolno i nježno,
toplinom samoće,
ispunit ćeš mi misli,
i topit ćemo krila,
zvjezdanom kišom,
i biti mahovinom
pod drvom sudbine.

Ako tvoje obale,
zauvijek skriju,
ljubav u školjku vječnosti,
dopusti da val oceana,
oplahuje tvoje grudi,
do kojih utopljenik,
nikad doplivati neće...

Zagreb, 29.1.2010.

Tko se boji invalida još?

Okrenula je glavu i triput pljunula, ne ureklo ju. Gledala je u hrpu smeća nabacanu kraj ulaznih vrata čekajući da prođe tip u kolicima koji se borio s pločnikom, zidom i tijesno priljubljenim automobilima. Grad rijetko upoznaje svoju djecu u kolicima. Kad i netko izmili iz svog dobro čuvanog utočišta, pojave se nepregledne prepreke koje ometaju slobodno kretanje. Eto, i sam centar Zagreba, na jednoj strani Ilice napravi spust, na drugoj ga nema, prijelaz je prepun tramvajskih utora koje tetraplegičar ne može savladati. Dakle, za kretanje po Gradu nužna je pomoć druge osobe. Bakica je nastavila svoju šetnju prema dućanu sva sretna što je izbjegla ikakvo vizualno suočenje s ''osobom s invaliditetom'' (u daljnjem tekstu OSI).
S druge strane, paraplegičar je ostao zapiljen u automobil koji se tijesno parkirao uz njegov na mjestu označenom za OSI. Morat će čekati vlasnika, nema šanse da uđe, ili zvati policiju…a ljudi su toliko osorni da su spremni i ubiti za to prokleto žuto privilegirano mjesto, pa makar ne imali prava na parkiranje.
Nepokretnost. Oduzetost. Kolica. Društvo kao da ne dopušta potpunu inkluziju OSI-a. (Inkluzija sama po sebi ne podrazumijeva izjednačavanje svih ljudi, već uvažavanje različitosti svakog pojedinca kojem pruža mogućnost odlučivanja o vlastitom životu i preuzimanja odgovornosti.)
Prije dvadeset godina u Zagrebu je bilo pokrenuto pitanje gradnje spinalnog centra. Mnogi OSI-i koji su bili tek ozlijeđeni tražili su vezu za slovenski spinalni centar SOČA koji je desetljećima bilježio uspjehe u rehabilitaciji i osamostaljenju invalida u kolicima. U njihovom centru tetraplegičari su bili samostalni poput paraplegičara. Rehabilitacija u Hrvatskoj padala je na sve niže grane.
Ostati nepokretan i završiti u kolicima najmanji je problem s kojima se nose osobe s ozlijeđenom leđnom moždinom. U tijelu osobe stvara se niz procesa koji će zauvijek promijeniti njihov dotadašnji način života. U tom trenutku života spinalni centar igra važnu ulogu u prihvaćanju sudbine, u rehabilitaciji i resocijalizaciji.
Kako prihvatiti spoznaju da od trenutka ozljede ovisiš o tuđoj pomoći? Većina njih će postati nesposobna za samostalan život. Suočit će se s problemom inkontinencije; koje će rješavati pomoću pelena, urinara ili kateterizacije. Opstipacija koju će morati rješavati čepićima, tabletama, čajevima. Spazam muskulature koja često dovodi do kontraktura.
U glavi osobe javljaju se mnogi kompleksi. Osjećaj degradacije i gubitka digniteta. Mnogi se zatvaraju u svoje sobe, ostaju u užem krugu obitelji, nepripremljeni za psihičko prihvaćanje svog fizičkog i fiziološkog stanja. Društvo smo koje se još uvijek u većini ne zna nositi s činjenicom da postoje OSI. Na Facebooku postoji grupa u kojoj su potresna svjedočanstva mnogih OSI-a. Mnogi su čuli za slučajeve gdje se osobe s invaliditetom izolira kao obiteljsku sramotu, zatvara u podrume, polijeva ''svetom vodom'' i slično.
Nedavna humanitarna akcija za pomoć u rehabilitaciji Sandre Paović, naše drage olimpijke, vrhunske sportašice, bacila je svjetlo na svu glupost i nepromišljenost politike u zdravstvu. Činjenica je da se sa svim novcem prikupljenim u raznoraznim humanitarnim akcijama i sufinanciranim rehabilitacijama od strane države do sada moglo skupiti dovoljno za izgradnju desetljećima potrebnog centra. Za takav projekt procijenjeno je da bi trebalo osigurati 40-tak milijuna kuna, dakle za trećinu manje nego što je lumenima iskipjelo u podravkinoj juhi. Imamo termalne izvore, potrebna nam je infrastruktura i osposobljavanje medicinskog osoblja, što se lako može učiniti dovođenjem ekipe stručnjaka na nekoliko mjeseci u svrhu predaje znanja. Interes i želja mnogih zdravstvenih djelatnika je velika, polažu se velike nade, no država kao takva, te Grad će radije ulupat novac u umjetni snijeg na Sljemenu. Ogorčenost OSI-a je sve veća. O problemima s kojima se suočavaju možete pročitati na stranicama http://www.paraplegia-hr.com/smf/ ili na Facebook grupi ''Svi smo mi Sandra, samo za nas NIKOGA NIJE BRIGA/Lice i naličje humanosti''.
Svjedoci smo sve većeg broja samoubojstava ratnih vojnih invalida. Posebice onih s ozljedom leđne moždine. Mnogi se odaju i alkoholu. Kad bi se pronašao interes da se pomogne tim ljudima u samom početku traume, ovakve crne brojke bile bi uvelike izbjegnute.
Zašto je spinalni centar nužan: zato što u njemu traumatizirana osoba dobiva svu potrebnu skrb uz stručan nadzor. Proces rehabilitacije je trenutan. Prije svega nailazite na sućutnost osoblja koje je dobro upućeno u problematiku. Dobivate psihološku pomoć, kojom vas se priprema za spoznaju situacije u kojoj se nalazite. Vraća vam se voljni moment za životom, vježbanjem, osamostaljenjem. Stručnjaci vas uče kako napraviti transfer u kolica, kako riješiti problem inkontinencije, kako se odjenuti, obući i opet živjeti. Uče vas da ste još uvijek seksualna bića koja imaju pravo voljeti i biti voljenima.
U Europskoj uniji osobe s teškim invaliditetom imaju osigurane uvijete za stanovanje, plaćaju im se osobni asistenti, dobivaju stalnu kućnu njegu.
Po novim standardima, svaki grad veći od 100.000 stanovnika morat će imati jedan takav centar, uz koji će biti i dom s posebnom namjenom za doživotnu skrb teških OSI-a o kojima nema tko brinuti. Kod nas se ta činjenica uporno prešućuje i marginalizira.
Nažalost, ljudi se još uvijek boje invalida. Za mnoge je invalidnost degenerativna promjena koja se dobiva rođenjem. Mnogi ni ne slute kako ih tanka nit dijeli od invaliditeta. Vožnja automobilom, neoprezni prelazak ceste, bicikl, skijanje, bordanje, branje trešanja na trulim granama, skok na glavu u vodu, sve su to prečice do trajnog invaliditeta.
10.lipnja, u podne, na Trgu bana Jelačića bit će prosvjedni skup OSI-a. Pridružite se. Zajedničko prisustvo, skretanje pozornosti na akutne probleme, te medijska popraćenost može dovesti do promijene svijesti u naših građana. Možda se u skorijoj budućnosti nećemo više trebati pitati:

''Tko se boji invalida još?!!!''


(ukoliko podržavate ovu inicijativu, podržite ju kopiranjem teksta na svom Facebook zidu, na Internet forumima, dajte joj mjesta u tiskanim medijima, osvrnite se na probleme, ili tek razmijenite koju riječ uz kavu, pridonijet ćete uvelike!)

Zagreb, 26.1.2010.

Hajde, tješi me

Hajde, pravi se da me tješiš

nekom nepoznatom pjesmom čuđenja

gdje još nisu uspavane ljute trave zaborava

pravi se da razgrćemo snijeg do koljena

i pjevamo balade gluhim zmijama

udalji me od zidina ne prelaznih

izdvoji na tanjuru s kojeg gutaš očima

stihove u kojima ostajemo pripijeni

poput svile na oznojenom tijelu

hajde, neka nas potroše razdaljine

smrve crvene prašine odustajanja

bit će lakše ako mi slažeš

da sam postojao u prijašnjem životu

sretan ribar, siromašan, pravedan

i da je nagrađen svaki tetovirani ožiljak

u mojoj sadašnjosti neispunjenoj tobom

hajde, okreni me zavezanih očiju

neka blijede cvjetovi ružmarina

u kojima prepoznajem naše plavičaste noći

izbezumi me kišnim koracima svitanja

možda ti je stalo da opet pokisnemo

natucanim riječima privlačnosti

osvježi se limunadom nemoćnosti

i zarij svoje prste u glineno srce

oblikuj me i pravi se da me tješiš

odsjajem prošlosti i zanimljivom temom

u kojoj odrastaju likovi iz bajki

hajde, ukrcaj nas u neki vlak

bez prtljage i povratne karte

i broji pragove dok ne usnem

na tvojim toplim grudima

pravi se da ti je stalo dok ne povjerujem

dok ne uskladim disanje s tvojim

i onda kad potpuno siguran

utrnem svijeću oko koje plešu anđeli

izvuci se neopazivo

i onako u mraku moje smirenosti

nestani tiho i nenametljivo

dok ću sanjati o nama

u nekim stihovima nepoznate glazbe

ti se pravi da tješiš

nekog drugog

nekog kao ja…

Zagreb, 24.1.2010.

Ovdje sam

Ne diraj mi obzorja,

more što me podiže,

jer svaki val sam ja,

što mi misli doseže,

ne diraj mi sutone,

u njima prepoznajem,

sve naše zalaske,

u kojima ostajem.

More ne poznaje te,

lomi u valove me,

i briše tragove sve…

Ovdje sam gdje postojim,

sve sam ti što poželim,

u sutonu se ostvarim,

i sa prvom zrakom sunca izgubim.

Ovdje sam gdje znaju me,

valovi i obale,

more to me podiže,

kap u kapi nestaje…

Zagreb, 22.1.2009.

Sužanjska pjesma

Posvuda razbacani

a ti neukrotiva

u simetriji svjetlosti

skupljaš čestice dana

pretapaš sekunde

u čelične zidove postojanja

nanovo se boreći

s jekom tirkiznog mora

obgrljene bršljanima

cvjetaju fasade u segmentu

pripijaš se stvarnosti

nadomak konačnoj istini

ne dopuštaš mi da lažem sebi

bolno si iskrena izdvajanjem

opasuju nas uspomene

ili sam samo ja pretežno u svemu

pucketa sol na zažarenom željezu

žigošeš me znakom ljetne čežnje

razbacuješ momente i uzimaš potrebno

onaj svrhoviti dio koji mi ne znači ništa

u galopu pod oklopom

zatvaraš medij moje pokretnosti

častiš me klicama razboritosti

i ne daš mi da letim iznad sebe

ne mogu gledati svoj odraz

zgrbljenu prostirku samoće

tražim više u bogatstvu suosjećanja

imam li pravo, imam li nas

zamjerit ćeš mi udarce o vrata

dojadit će ti žubor slapova

ti možeš otići na mjesta

što iznova oduševljavaju

a moje mjesto si ti

u prolazu magičnog portala

u poljupcu kiše i sunca

naoko nespojivo

dok topiš sekunde u neki novi zid

težim nedokučivom spoju

stamenoj stvarnosti iz nade

a sve je gorak badem

od kojeg divljaju vrtovi

zarobljene u bršljanu

fasade pjevaju sužanjsku pjesmu

onu što ih naučih noću

zarobljen tobom…

Zagreb, 20.1.2010.

Spavačima

Kad me propuštaš

bezolovnim ništavilom

gelenderi plavog cvijeća

dostižu tvoju nebesku galeriju

opet si nestala

naviknuta na izbivanja

korakom unazad ne shvaćam

grizeš li još uvijek usnice

pred prizorom statične ljepote

oživljavaš li skulpture

u razvikane sjene neprocjenjivih silnika

ne diviš se zrnu

male četvrtaste ruke grabe

zrak pod teglom strahopoštovanja

crno ispireš crnilom

mi smo štenad

slijepo odani, vjerni

zašto doma svoga nemaš

ti priležnica tuge

skitnice nenadana

kojoj odraza nema

gdje je užitak

u majci gasnuti dušu

bez krivice

preskačeš moje naručje

štitiš me u vremenu

a dijelio bih sada

u zavodničkom pogledu tame

nepravedno kosiš

nedozrelo klasje

otpusti mi zapisane dane

i barem jednom budi nježna

kad uzimaš posljednji stih

iz preplašenih očiju

ne ostavljaj mi nadu

umotanu u bijele plahte

počivati želim prekriženih ruku

i svjetlost neka teče prstima

budi nježna kad otpisuješ ime

među šibljem žalosnih vrba

voda neka teče, hladna

da razbudi snena lica

vječitih spavača…

Zagreb, 17.1.2010.

Igra bez pravila

Zumiranje zbilje

s mojeg planeta

kotrljanje prašine u galaksijskom oku

prerastamo brojeve

raskvašenih cipela

nemjerljiva poanta izolacije

grubo izbrisani s božjeg lica

nečijom rukom nepravde

kap utopijske suze

na drugom kraju teleskopa

sve više posustajem u krilu

neizvjesne nedoumice

Mliječna staza rasipa leonide

nad začuđenim pogledom djeteta

podbočena na kalašnjikov

Afrika šepa u crnini

tako mali kut u ormaru

za razlomljene boje duge

višekratno se dajem do kraja

u skafanderu cvijeća tajgi

da podsjetim samog sebe

na vedrinu sudnjega dana

razori me u jednom dahu

istinom što kola cestom

tvog odabranog puta

u sebičnoj privlačnosti

crnih jama i odčepljenih kada

mamurluk boemskih noći

antidepresiv na vinilnoj ploči

s tri rifa za bolesne pjevače

što šeću Saturnovim prstenima

još sam igrač s klupe

u tvojoj igri bez pravila…

Zagreb, 15.1.2010.

Zima

Lagano se prepuštam u sebe,

nedostaje mi jednostavnih stvari,

kad praznina šulja se kroz tebe,

ne dam nikom da mi dan pokvari.

Uz sagorjelu svijeću praznih rima,

uz potrošene riječi obećanja,

ostaje tek zarobljena zima,

koja sniježi duboko u nama…

Tvoja ljubav sad je spomen neka,

tek toplina što se sama javi,

jedna iskra, blijeda i daleka,

kojom zima duge noći pravi.

Tvoja ljubav svijeća koja gasne,

ti s prazninom još se uvijek boriš,

a u nama sve su zime jasne,

ti za mene više ne postojiš.

Nepoznati tragovi u snijegu,

razrušeni gradovi iz snova,

mi smo oni koji su u bijegu,

dok ih traži neka ljubav nova.

Zagreb, 11.10.2010.

Panorama

Danas te častim

prošlim nevremenom

smirenim morem

odčepljenom bocom spokoja

nerazvrstanim riječima

i pobrojanim slogovima

na matrici s koje svira duša

i dvoglasno te pratim

u međugradskom tonu

s malo opisanih detalja

dok raspremaš večer

za neku nepoznatu uspavanku

a ja sam gruda snijega

rascvala na zidu samostana

s gregorijanskim glasom

raspjevane osobnosti

previše sućutan i direktan

odvažilo me odsustvo

neprirodan slijed međuovisnosti

a ti, raspoznata u bestjelesju

ne slijećeš nerazborito

na prvi odsjaj zanesenosti

tako dugo putuju ljubavnici

potišteni parametrima

nekog sudbinskog mjerila

preko zida panorame

istiskuje se sebičnost trenutka

jednostran užitak

zbijene u horizontu

propadaju milenijske civilizacije

otupljeno odjekuju kuće

danas te častim

izgubljenom sviješću

retoričkom nebulozom

urbanom jadikovkom

i modrim poljupcima

kroz providne zastore

miješaju se panorame

proživljenog i sjećanja

s tobom lomio bih kruh

i hranio ptice u snijegu

vjerujući da imamo

ljeto pred nama…

Zagreb, 10.1.2010.