Vrh

Ne odupirem se

u planini, rijeke

žubore glasom ljubavi

otvaram srce i širim ruke

moje grudi prozor su

u zaboravljenu prošlost

ako se susretnemo u usponu

osjeti Njegovu ruku

do vrha stižeš upornošću

vjerujemo u nas

gorski pramen kose

šumi neizrecivom ljepotom

gle, dok Sunce izlazi

uzmiče tama

tako i tvoje misli

boje dan

pogledaj u podnožje

kad shvatiš koliki put je prijeđen

povratak bi trajao vječnost

ne odustajem

moj vrh me čeka

ne da ga osvojim

već da u nas

otvorimo Knjigu

žive Riječi...

Zagreb,                        2.12.2015.

Boje života

Dok te rijeka nosi

pamti obale

jednom ćeš o njima

pričati moru

dok te vjetar nosi

pamti oblake

jednom će kiše

isprati tvoje tragove

dok dišeš

dok gledaš

dok kucaš

pamti jutra i ljubi

večeri

jednom kad

ti u krilo padne

jesenje lišće

prepoznat ćeš

boje života

darivane u Ljubavi

u toj boji sanjaj

jer sve je san

i sve je java

a ti, u susretu s

morem zaroni

i budi rastvorena školjka

kroz ljubav

budi svjedok

svoga puta...

Zagreb,                1.12.2015.

Nebo i Nebo

Jutros me nebo darivalo 

opojnim bojama

hranilo porozne kosti

uvlačilo se u moj raskol

spajalo dušu s tijelom

budilo ljubav u Ljubavi

volio sam sebe

svoje počelo u iskri

u energetskom izboju

u suštini što nepoznata

brodi tajnovitim hodnicima

i puni srce Svjetlošću

jutro je sipilo ljepotom

mirisalo na topljenu čokoladu

odzvanjalo glazbom s radija

a ja, ja sam učio biti zahvalnim

učio sam voljeti kroz sebe

učio darivati se tracima Sunca

ljubav je kosila valove u meni

i žela snopove oluja

slušao sam ostarjeli klavir

u susjedstvu, gdje radost klija

iz punine duše

djeca su zabavljala svog

onemoćalog oca

sjedio je nepomično u kolicima

dovoljno gibak

da osmijehom nagradi njihov

trud

i jutro se prelilo u podne

a Ljubav je nastavila sjati

ispunjena ljubavlju

rekao sam: Volim te!

Nije bilo nikoga kraj mene

bilo je nebo i Nebo

bio sam ja i bili smo svi

što žeđaju Ljubav

što ćute ljubav...

Zagreb,              30.11.2015.

Miraz

Ljubav,

pred njom sam u ledene bregove

zabijao svoje vruće srce

i širio krila nad dolinom sjete

bio sam vino na drvenom stolu

bio sam trn sred vlastite pete,

još sam ljubio korake sjena

pjevao u otkucaju vremena

žalovao pod cvijetom snježnim

u ruhu gorskog potoka stasao

u poljupcu vihora postajao nježnim.

Ljubav,

gle što čovjek svijećom osvijetli

gdje dah u duhu pronađe svoj mir

preda mnom more bez ijedna vala

o kako je ljubit lako dok je iskre

o kako se brižno na ime odazivala,

pred njom sam razmicao kamene grudi

u meni su kiše dubile njen gaz,

a duša je tkanje blagoslovljene peludi,

Ljubav je životu nebeski miraz.

Zagreb,                            28.11.2015.