Volim te još više

Trebao sam voljet te još i više,

ne biti zatočenik samom sebi,

trebao sam raspršit se u kiše,

i kišiti godinama po tebi,

trebao sam svijetliti u mraku,

prsnuti kao zvijezda međ' planete,

biti plamsaj u sunčevu traku,

za sve naše svjetlosne susrete,

trebala si biti kap vode na dlanu,

moje žestoko što u meni vrije,

zrno soli što soli suzu slanu,

snažna ljubav što za ljubav bije,

trebao sam ljubiti te vječno,

da do daha kroz moj dah dahneš,

sve tvoje riječi da upijam mliječno,

od samoće nikad ne usahneš,

a bilo je dovoljno da nas život sludi,

razbaca na hridi kao morsku travu,

dan za danom iznova nam sudi,

budi snove u nesnosnu javu,

trebao sam voljet te još i više,

od postanka pa do sudnjeg dana,

dok i zadnje živo biće diše,

ne dam nikom da mi sklizneš s dlana.

Zagreb,                                24.11.2015.

Prah

Potamnjelo srebro

u dahu miris cimeta

jutro je željno zvukova

glas je ukroćen grmljem

na periferiji vida

zavjese skrivaju anđele

nebo je sjelo na prozore

crveni krov štanda

odbija sivilo grada

na pločniku papirnato srce

čeka vjetar s bregova

ljubav postoji u očima

oslijepljenog trbuhozborca

htio bih te odvezati

pustiti da ploviš

nečijim prostranstvom

a opet, ti si sirena

a ja sam zabludjeli mornar

život ne poštuje kompromise

zaljubljenost je krik srca

dotakni me pramenom kose

slijepi svoju kožu na moje usne

i pusti da rastu ljiljani

tvojim prstima

želim vrištati u tebi

odbijati se od tvoje stjenke

razapeti se na pluća

skončati u tvom pogledu

i biti prah koji razbacuješ

u more svoga čuvstva...

Zagreb, 23.11.2015.

Sol i jaje

Ne hrani me kruhom

moja glad je neutaživa

zrno soli nek me krijepi

trebam dušu da me grije

ne hranim me slatkim

trebam ljubav jer ljubav je

jaje što me čini zdravim

izdašno i puno, vraća snagu

taj žutanjak i zrno sreće

nek me spase,

jer što su ljubav i sreća,

nego sol i jaje

to svevremeno savršenstvo

u punini,

ne hrani me suzom postojanja,

već budi svjetlo

trag soli, snaga jajeta

u posustaloj

nutrini...

Zagreb,                  22.11.2015.

Tvoji tragovi

Ljubavi, tvoji tragovi u pijesku

čekaju Bottom of Form

plime

još sam iscrtan ljetom

tvojim poljupcima s okusom

bresaka

more me rijedi svojim dodirima

mrzim se zbog straha

čistog sebeljublja

a bitna mi je tvoja sreća

mačkasti hod po rubu mojih

slamnatih krovova

da mi je kap tvoje dobrote

da ju razmutim u svakodnevicu

bio bi to moj hormon rasta

oprosti mi što dušebrižno

strepim nad razlomljenim kruhom

i bjesomučno tražim znak sjedinjenja

nema spasonosnih munji

da me blagoslove nadom

tek vjetar što se budi pred kišu

ljubavi, tvoj trag u pijesku

moj je izdah u pučinu

zamrznuta površina što dotiče

zaleđene zvijezde u nevinoj čistoći

nema povratka, a snaga je neiscrpna

pod mlinskim kamenom

zrnje u prahu ne rađa

bojim se da punoćom duše

ne zagušim srce

što je jednom kucalo za mene...

Zagreb,                          20.11.2015.

Dozovi mi ljubav

Možeš li samo na časak
dozvati ljubav
lišenu tjelesnog
s tri jagode u čokoladi
kap vina
i jesenjim buketom
od šarena lišća,
dozovi ju, molim te
jer dugo razgovarali nismo
o zalascima sunca
i paru na ljuljački
moja plašljiva nota
šeće po molovima
igra se s kišom
a ti imaš tu snagu
dozvati ljubav i
sunce i bonacu na moru
možeš li ju zamoliti
dok ju vodiš pod rukom
nekom od zagrebačkih ulica
da zajedno uživamo u
pečenim kestenima
kuhanom vinu ili kukuruzu
e da, molim te,
ti znaš što je ljubav
i kako se odijeva i što misli
ljubav, a ja se bojim pitati:
Ljubavi, što želiš od mene?
Što očekuješ?
Što ti mogu dati?
Dozovi mi ljubav, molim te
da se rastanemo kao
ljubavnici, bez tijela
s dušom koja se prelijeva
u jesenjim bojama... 

                                       Zagreb, 19.11.2015.