Glas zime

Još trenutak

i zaborav

niječe postojanje,

dok sivilo

krijepi

kišom,

sat dočekuje

jutro

i otkucava

u ritmu

moga srca,

život teče,

a prolaznost

poput

meke svile

neprimjetno

muti pogled,

izgube se

boje

i crno

natapa

moju blijedu

pojavnost,

želim mir,

a noć

titra u

promuklom

glasu

zime...

Zagreb,    3.3.2015.

Jutro

Jutro klizi

niz zamagljeno

staklo,

sunčano je,

na raskrižju

sjene plešu

pod nogama

djevojčica,

grad udiše

pjesmu s

Medvednice,

stolovi

na terasi kafića

sneno

žmirkaju...

moj san,

na poleđini

dana,

plovi

zaboravljenim

morem,

tek

val sjete

razbudi me

svojom tišinom,

radio šuti,

prerano je

za pjesmu

cvrčaka,

gledam,

znam,

danas nema

razloga

za

kišu...

Zagreb,      20.2.2014.

Zagrljaj vremena

Noćas sam

vjetar

u srcu vrištine,

korijen smilja

u kosi otoka,

noćas sam

glas probuđene

loze,

odlomljen kamen

suhozida,

noćas sam

kraj na vezu

osamljene brodice,

zagrljaj

vremena

što donosi

san

osušenoj smokvi...

Zagreb,           15.2.2015.

Snjegović

Ej, ti si moj nasmijani snjegović,

zadrži taj pogled zaljubljenog bića,

i taj tvoj slatki narančasti nosić,

iznad tri dimnjačareva gumbića.

Mila, ti se udaješ za hladnoću,

a tvoje toplo srce budi proljeće,

te usne slatke po sušenom voću,

na uzdah sjete lik mi dolijeće.

U pahuljama rađaš moju sreću,

tvom trbuščiću odoljeti neću,

pamuk cvjeta na dlanu tihe noći.

Zvon se čuje kroz te snježne daljine,

a mnome tutnje niz grudi lavine,

podnevnim suncem zaborav će doći.

Zagreb, 10.2.2015.

Sada

Ne odričem te se ni u toj kiši,

kad uspomene rominjaju staklom,

ako me život sve radosti liši,

još me drži dodir pod ovom cakl'om.

Ne odričem te se jer si anđeo,

slatka bol što otpija mi dan po dan,

i sve sam tajne pred tobom raspleo,

još sam plavi kamen u pustinji znan.

O anđele što rupcem brišeš krivnju,

ne gasi u meni snažnu buktinju,

u morskoj pjeni rađat će se nada.

Ti što suze mi poljupcima brojiš,

zar strahom svijeta nada mnom dvojiš,

zaboravljajuć' užitku u sada.

Zagreb,                         21.1.2015.

Sluga

More je čekalo da se zagrlimo,

večer je čekala moje drhtaje,

jedno drugom da odvažno pohrlimo,

trenutak u kom sve nam nedostaje.

Nedostaje nebo da spere kišom,

sol života utrljanu u rane,

a ja te žudim dok te gledam krišom,

istina je jutro što suzom svane.

Toliko te ćutim u tom svanuću,

u čuvstvu tome, u tome pregnuću,

da bih okove rastrgao tugom.

A ljubav traži Izvor u prošlosti,

u toj nepreglednoj joj cijelosti,

gdje prolaznost joj ta postaje slugom.   

Zagreb,                              8.1.2015.