U sebi

Ne želim nikog!

ogorčen je svjetionik

zažmiri na trenutak

pod njime

nasukana barka

čeka

prvu plimu

Ne trebam nikog!

ogorčen je otok

zažmiri na trenutak

na njegovoj hridi

galeb mudro sjedi

Ne voli me nitko!

ogorčeno je more

zažmiri na trenutak

u njemu se Mjesec

kupa

njega sunce zlati

i djeca grle

Ne želi me nitko!

ogorčen je muškarac

zažmiri na trenutak

pred tobom se svijet

smiješi

i žena bdije

pronađi se u

sebi...

Rab,            12.7.2013.

Sjenovitost

Ne odmataj rascvjetane livade

oko mene bršljan beton grize

sve zgrade nad koracima sjena

guše lastavičja gnijezda

a onda, u sumraku nekom

dok olovni vojnici

siju vruće kapi ljetne večere

udahnem ozon i rasplinem se

nad tvojim vinogradom

željan slatkoće grožđanog šećera

bojim se da me ne primijetiš

jer tada sva slatkoća

u trpkost prelazi

meni ne treba java

ne snalazim se u danu

daljine čovjeka čine sigurnim

među zgradama kad

dozriju vrtovi, ti samo diši

poznat ću te po blagom povjetarcu

kojim krošnje raščešljavaju kosu

budi bezbrižna pod jantarnim suncem

a ja ću, izdaleka, sasvim potiho

ljubiti pjesmom tvoje zalaske

te crvene lubenice sumraka

taj nestvaran korak svemira

ne očekujemo se jer znamo

naši svjetovi su stranci

a ti si tako mudra

dopuštaš da nam noći

preplave sjenovite kutke

i zaspu na vjeđama

snenim od iščekivanja...

Rab,                 11.7.2013.

Crtaj mi!

Uzmi kredu

išaraj moj crni zid

želim zelenu žirafu

i plavog tigra

nacrtaj mi džunglu

i ljubičastog majmuna

ako misliš da me poznaješ

nacrtaj moje srce

onako kako ga vidiš

onako kako ga gleda

dijete u tebi

daruj mu Sunce

dva Mjeseca

zvjezdano polje

i malog svemirca

na srebrnom poniju

šaraj misleći na mene

nacrtaj sve što

nedostaje mom osmijehu

utješi mi suze

povedi me, uz dugu

žutu crtu puta

na drugi kraj zgrade

tamo se vole ljudi

pišu imena

na bijelim

zidovima...

Rab,                4.7.2013.

Sevdah, Bosna imade

Podne ogrnuto

sevdahom

bijela ruža

u srcu otoka

ne plače glas

to žubori pjesma

među biserima

ne pružaj ruke

već dodirni srcem

lati

pa procvjetaj tu

gdje sol

umiruje kadulju

na žegi,

mirim se

jer ljeto dopušta

snovima

da izranjaju u

riječi,

eh, ta Bosna

svoj sevdah imade

da se njime liječi,

podne me ziba

osmijeh može teči,

a sevdah govori,

što se bojiš reći...

Rab,          3.7.2013.

Iznova

Vraćam kocku

moja rijeka ne podnosi

prelaske

pod mojim korijenjem

stijene stišću zube

zaspao sam u

desetljeću

kad kuća proguta

sunce

noć će runiti

zvijezde s neba

nikud ne treba

ići

jednom sve će

doći k nama

sutra poznaje

putove prošlosti

ne brinem

snijeg što prekriva

tvoje tragove

topi se na usnama

miran sam

znam što je

prolaznost

tek cvijet u tegli

sjeme koje iznova

nikne...

Rab,             2.7.2013.