Sreća

               

Noćas sam postao vrisak tišine,

kroz mene stupa zvjezdani korak,

opet me zovu tvoje daljine,

i stih se vuče, i okus je gorak,

a kad jutro dođe, razbistre se misli,

u trenu prođe sva moja sjeta,

jedno do drugog mi smo se stis'li,

sad žar nas grije ugasla ljeta,

o kako malo riječi nam treba,

sreća je tren što nitko ne sluti,

napiši mi ime komadićem neba,

u treptaju oka zbit će se puti...

Rab,                         20.10.2012.       

Slobodan u tebi

Magličasti oblak

u njemu jutarnji trak Sunca

ispisuje bajku

ti dozivaš orlove i

razgovaraš s pticama

dala si mi krila

pustila me letjeti

u tvom srcu je

prostranstvo

dovoljno veliko

da se osjećam slobodan

zarobi me otkucajima

pa kad potrčiš

neznanim putovima

letjet ću s tobom

slobodan u tebi

a svaki otkucaj

tvoje sreće

bit će ljubav

s kojom me hraniš...

Rab,              20.10.2012. 

Slika pjesme

Nacrtaj mi pjesmu

odmakni se

i pročitaj ju bojama

ljudi ne znaju

čitati slike

kad bi znali

što je istinska

poezija

govorili bi

stihove u nijansama

svojih emocija.

Sad, dok mi

čitaš svoju pjesmu

u meni nastaje slika

koju želim napisati

za tebe...

Rab,               19.10.2012.

Opet

Opet me

dotičeš

u večernjem

polusnu,

a ja,

poput djeteta,

češkam čelo

spreman da te sanjam,

opet imaš nježne ruke,

noć je svileni veo

na tvojim trepavicama,

opet sam

dirao tvoje usne

pjesmom uličnih svirača,

kad izgovoriš moje ime

cvjetaju li snovi

u tvojim grudima,

ili tek

vjetar zanjiše

zastore na prozoru

a ti nesvjesna

nasmiješiš se

nebu...

Rab,            19.10.2012.

Istina

       

Ne grizem svjetlo

ono me je obasjalo

svojim očima

gradim se rukama

povrijedio sam svjetlo

sad svjetlo rominja

tamom

kroz cvijet nade

izbija betonski stup

kad se pomiješaju sjene

svjetlost odlazi

u svom odrazu sam

zelen

u njenom odrazu

crven

toliko smo težili

istini

da je istina bila

jača od nas...

Rab,        18.10.2012.

Cvrčanje

Zamisli

u meni pjeva cvrčak

iako je jesen,

putuju mravci i

raznose svjetlo

poput mrvica kolača,

na vrhu malog prsta

kap grožđanog soka,

dok sam hodao riječima,

srce je gradilo

suncokret na mojim

grudima,

sad kad zatrebam sebe

cvrčim na suncu,

opet putuju boje

iz duše prema licu

s lica

na tebe...

Rab,               17.10.2012.

Dno

      

Otoci plove

na bonaci gnjurac

zadire u dušu

otkucaj ribe

u gladnom kljunu

ne vidim svijeće

na površini mora

kroz magloviti Rab

Dolin priziva pčele

u uzdahu jutra

zaboravljena veranda

kraj otvorenih vrata

gledam čempres

ima zelene oči

možda se varam

no osjećam

život je prošao

kroz mene

i moj gnjurac

dotakao je dno

na kojem se

skrivam...

Rab,              17.10.2012. 

Boje

          

Narančasto briše moje bore

tražiš me

Van Gogh nas očekuje

samo što nismo

poljubili čela

kad su glave tako blizu

disanje postaje ubrzano

bojimo se modrom

plivamo u zraku

na tvojoj kosi

lete ptice prema jugu

na mom uhu

školjke pjevaju

o tvom putovanju

grlim te noćima

a ti noći pretvaraš

u male pritajene iskre

prepoznajem se

to sam ja kad

si me dotakla

prepoznajem te

to si ti

kad je more

rađalo Mjesec...

Rab,         16.10.2012.

Hrabrost

Izvor me hladi

pod slapom

ogoljena priroda

živio sam

u neznanju

lososi idu

u suprotnom smjeru

gledam u njene oči

trajektne luke

u kiši

bez povodca

šećem uspomene

kad sam hrabar

otpuhujem planete

premalo

da bih

pobijedio

vjetar u sebi...

Rab,                         15.10.2012.

Slomljeni bambus

Nakon kiše

otoci su bliže

jasno vidim planine

iza tvojih leđa

iz očiju

izranjaju kontinenti

pritajim se i gledam

kako zrnca mora

sipe po tvojim nogama

još nitko nije uspio

ukrotiti valove

svojom kosom

tebi, vedroj kao sunce

dupini pitomo pjevaju

dok se rastežeš nad

rižinim poljima

u meni raste

slomljeni bambus

čekam tvoj povratak

da zadrhtim

kao i prvi put...

Rab,                 14.10.2012.

Zid sobe

Otvaraš vrata prazne sobe

izbacuješ prazninu

otvaraš prozor

sobe ne mirišu na more

dok sam bio zid

kuća je govorila mjesto mene

donosiš zvuk stepenica

već dugo se nitko nije

uspeo do mojih ruku

moje pusto tijelo

išarale su pukotine

tvoje riječi grade

mi snove

kad sklopim oči

kroz nanovo

otvorena vrata

noć neće gledati

zidove

prozor sobe

odvest će me

do tirkiznog mora...

Rab,                  13.10.2012.