Gdje poželim

Tvoje upaljeno svjetlo

u dugoj noći

iscrtava bajku

ispunjeni hihotom djeteta

tražimo svoje svjetionike

nad nama oblak koji nas prepoznaje

u njemu smo umivali lice

i ispirali večer

okruženi Rabom

udisali smo spokoj riječi

ti si bila moj čuvar

što me brani munjama

ja sam bio boja na tvom dlanu

što se uvlači u tvoje misli

dok hlape ljudi oko nas

mi se sadimo u magično jutro

znam da negdje u tebi

gore daljine

ne marim, navikao sam

putovati gdje poželim...

Rab,                            12.10.2012.

Ti samo spavaj

ostavi

malo mjesta,

uvući ću ti se

kraj uha

i šaputati snove,

ti samo spavaj

 i ne vrpolji se,

jer

ako se okreneš

i pogledaš prema meni

bit ću

samo trag

svjetla s ulice

 što ti odmara

na ramenu....

Rab,                13.10.2012.

Jastuk

moje ruke

mrve se

u tvom pogledu,

ako ih dotakneš,

poput krila leptira,

ostat će fina prašina

na tvojim jagodicama...

ne vjeruj mi,

tu sam,

da te držim

snagom stotinu oluja...

moje ruke

bit će jastuk

što upija ti suze,

i kad makneš

kosu s lica,

moji prsti

kliznut će

niz         

tvoje obraze....

Rab,         11.10.2012.

Tek toliko

voli me još malo,

tek toliko

da se nagne otok

kad sjedneš kraj mene,

a val zagrli vršak stopala

i golica,

ti uzdahneš

i pogledaš u nebo,

ono je umilno modre boje,

preda mnom moj pas,

ribarica reže bonacu

u pjesmi galeba,

jutros će ribarnica

biti puna

gladnih mačaka...

nasloniš se

na moje rame,

obujmiš mi ruku dlanovima

dok sunce

paluca po leđima,

jesi li san,

moj privid,

miris kadulje na mome dlanu

ili,

ili uistinu goriš

na mojim usnama...

Rab,                    11.10.2012.

Potezom kista

upalimo mrak

kad se naziremo na svjetlu,

možda dodir ruke

pronađe prave boje,

jer,

kad spuštenih roleta

drhtim kraj prozora,

ti si svijeća u mojoj ruci...

zažmirim

i vidim dan u zalasku sunca,

ne plašim se,

s tobom mogu

dočekati novo jutro,

s tobom ni mrak

ne spotiče se o moje misli,

prepoznala si dijete u meni,

sad me hraniš osmjesima

i griješ potezom kista...

Rab,                      10.10.2012.

Strepnje

ako se poljube

dva svemira,

jedno će nestati,

ostat će energija

i svjetlosni zapis

eksplozije...

ako se zaljubi kamen

u more,

potonut će u dubine

i nestat će trag

na površini,

ako se hrabrost raznježi

nad njenim licem,

ostat će nemir

nad spokojem,

kako bi bilo divno

poljubiti vjetar,

kako bi bilo

da put među usnama

bude kraći od straha...

Rab,              7.10.2012.

Slučajno

Pomalo se prepuštam buri

na vjeđama sagrađena osinja gnijezda

želim hladnoću gdje izgaram

ponekad je nepravda saveznik logici

može li Rab nadomjestiti

mekoću plaže stisnute u šaci

izgubio sam ključeve grada

beskućno spavam na tvrdom kamenu

gdje je pritajeni uzdah sućuti

kao da njime rješavamo napetost

među izgnanim prorocima

razvijam svoj maleni negativ

kipte mi oči olovnom bojom

ni ptice ni ljudi ne prepoznaju

šepavi trag uskogrudnog nametnika

jutros sam dotakao polja makova

daleko, gdje kobre njišu svoje strahove

žene plešu pred uzglavljem ratnika

u odsjaju sječiva

tražim izlaz iz samog sebe

ne mogu opet niknuti u asfaltu

čekam da me zdrobe

njen glas i koraci

pa da kao ljuska oraha

nepotrebno prkosim

prstima što me dotiču

slučajno...

Rab,                                 7.10.2012.

Labirint ljubavi

razapet među strunama,

kolibri nikada neće sletjeti

na moj dlan,

danas je svjetlost njene kose,

udarala o moje razrušene zidove,

vrijeme ne postoji,

moji labirinti

odvode srce u nepoznato,

ne smijem joj reći zbogom,

mada u kolijevci ljubavi

sniva tišina,

raširite platno i

budite djeca,

kad padne noć

plašit će me

čudovišta pod krevetom,

samo tako mogu

dotaknuti dubine,

ako zaronim među kitove,

pomladit će se sjećanja,

moj svijet bit će modra krv

koja me zavodnički guši,

tako tajanstveno,

a jednostavno

razbijaju se krici

djeteta grbavih Golijata,

kitovi sanjaju svemir,

svemir pjeva

njihovu pjesmu,

labirint ljubavi

u kojem se gubimo

bježeći od svjetla...

Rab,              4.10.2012.

U krošnji lipe

Stariji gospodin s usnom harmonikom

zagrljen krošnjom lipe

istureni zglobovi na koščatoj ruci

smiješi se metalnim zubima

njegove usne donose mladost

njegove riječi su glazba

moja sjena upoznaje njegovu

ljudi u sjenama bolje razumiju svjetlo

na pokošenoj livadi miris svježe trave

gospodin briše drhtavom rukom usta

dok drži usnu harmoniku siguran je

meni nedostaje sigurnost

sigurnost je u glazbi

želim da i moje usne žive u notama

kad zaspu ptice anđeli rašire krila

u pjesmi noći i stariji gospodin plače

ni jedan od nas dvojice više ne zna

tko je donio glazbu u naša srca

dok se sele ljudi sa sjenama

koščate ruke skrivaju godine

tek po zglobovima

prerušena tama prepoznaje

svoju djecu

svirajte gospodine pod krošnjom lipe

još malo i kiše će

izbrisati boje s naših lica...

Rab,                               2.10.2012.

Tisuće rijeka u mojoj zjenici,

kraj otvorenih vrata prolaze ljudi,

večeras,

ako se pojavi more na tvojem dlanu,

svjetlost planktona rosit će ti tijelo,

kao nijemi vojnik čuvat ću ti kosu,

da ne odluta u nečije tuđe misli,

ako nas šum čempresa upozori na prolaznost,

ne plaši se,

još držim pijesak na otkucaju srca,

pomalo,

da ne razbudimo večer,

puštat ćemo minute kao plahe grlice

i ne vjeruj barci na obzoru,

to izgubljene duše hvataju mjesečinu u mreže

da im svijetli na povratku u stvarnost...

ti,

znaš da sam pod lišćem loze

sakrio titraj tvog osmijeha,

jer jutra kradu putenu slobodu

vrišteći tracima Sunca...

Rab,                                28.9.2012.

Bijela boema

Ako otkriješ svoje tajne,

to je kao da naga prolaziš mjesečinom,

ne očekuj da ću noću,

i ja tragati za svjetlom,

jer tek sam bijela boema

što se boji punog mjeseca

na tvojim grudima.

Ako tvoju kosu

razmrse valovi utjehe,

ne očekuj da ću tražiti

nedostignute dubine,

jer tek sam bijela boema,

kap vode u tvojoj kosi

otrgnuta nit s tvoje istine.

Ako tvoje ruke dotaknu

brodovi što mirišu na oceane,

ne očekuj da ću plivati za tobom,

jer moje more graniči s

tvojim uronjenim usnama,

a ja sam tek bijela boema,

što trijezno razmiče zastore,

među uspavanim čempresima.

Ako uhvatiš dio svojih riječi,

u jutarnjoj pjesmi ptica,

ne očekuj blagoslov

tek rođenog Sunca,

jer ja sam bijela boema,

otuđeni stih u poruci dana,

samo pritajena sjena

što te otkriva dok se prigibaš

i ljubiš stopalima sasušenu borovinu,

ako otkriješ svoje tajne,

bit ću slabiji od tebe,

rasprodana obala bez

narančastog zalaska,

jer ja sam bijela boema,

zalizak bez otkucaja,

ili tek zgrušana krv

na zagriženoj usnici,

ne očekuj da ću doći,

prepusti se brodovima,

moje more odavno

nema snage

čuvati tajne u svojim

dubinama...

Rab,            10.7.2012.