Nesanica

Tvoje su ruke čvoraste masline

moje su oči blijedi Mjesec

usne su pustinjske dine

tirkizno more rasuti snovi

i tako je teško preko jaza

i tako je bolna sloboda što hladi

vadimo čavle iz zapešća ljeta

moleć se za oproštaj s

osmijehom na licu

Tvoje su suze napojile žedne

stupaju riječi u prešućenu rijeku

zazivam Ime u bezglasnoj noći

nesanica nosi ista pretskazanja

kraj prozora srebrn čovjek sjedi

na staklu svjetlo ulične lampe

parket cvili od svog postojanja

lupaju zidovi o istu notu

"nitko neće doći"

jer daleko je more i val što pjeni

potiho se lome godine u vazi

u buketu dana ostala je ruža

bijela da krvari za zadnji trenutak

kad usnem, moj hod pobijedit će

nesanicu

tek tada moji snovi imat će boje

s nedosanjanih platna...

Rab, 23.9.2015.