U Tvom sunčanom danu
ostaci čašćenja
a čast se izgubi
poput sjene u mraku
koliko smo dostojni
da molimo milost
a ne znamo ju dati
jednom sam Te molio
za ljubav, tu ljubav
što se rađa u proljetnom
cvijetu, na baršunastom podnevu
čovjek je slijepo biće
što progleda u tuzi
i osjeti breme tek kad
ga sam nosi
bojim se, a pun sam nade
nadohvat, na očigled
rasteš pred nama
sveprisutan u čudima
a vidi nas, kako smo sitni
i umišljeni
kao da je svemir
manji od našeg dlana
oprosti, hvala Ti za Ljubav
za sve prepoznato
za sve previđeno
jer znam
Ti uvijek nanovo praštaš
i daješ priliku iznova...
Zagreb, 6.4.2014.
Nema komentara:
Objavi komentar