Dom

Presloženi momenti

preseljeni u stvarnost

naslage praznina među

nizovima nazubljenih knjiga

pročitao sam dnevnik

nekog izgubljenog dječaka

tamo još uvijek zmajevi lete

a kad bih zagrabio u sebe

gdje žive usnula imena

s povezom na oku

na potopljenom brodu

rastresao bih blago

da zasjaji površina

s koje nas gleda

siromaštvo duha

vjerojatno bi netko

sa žarom u srcu

zaronio duboko da

dosegne sklupčano vrijeme

jer ako pripadaš dubini

iz kojeg dopire iskon

negdje presrest će te

lice koje zaboravio si uzet

i tu sam ja, u razmaku

satenskog zaborava

i samohodnog postojanja

gdje zriju sati na stablu života

s par pomaknutih brda

među kojima piramide

tonu u žlici zlatne drške

preslažem kolorit

na ustaljenoj adresi

sad u bojama prepoznaju

gdje sam utonuo u sebe

dozovi me ponekad

tek toliko da vidim

jesi li izgradio

dom na riječima…

Rab, 30.4.2011.

Dijeljenje

Srdačno pretpostavljen

dogmatska rezignacija

u klupku ozračenih ruku

razlijeva se nokat boje tena

jutarnja govornica šumi

devetlitarskim slapovima

dobro pogođeno mjesto

za predizborno olakšanje

ukinut će mjesto

neslužbenim službenicima

osim privilegiranog zraka

sve ostalo je povoljno

ako ne podlegne cenzuri

radosno se gaziram

jezik surfa na balončićima

ni na jednoj strani Sunca

nema znak cpoyrighta

zato nesmiljeno kopiramo

neiscrpnu toplinu

kad stanu automobili

vozit ćemo se na intelekt

koliko IQ-a ima konjska snaga

dovoljno da protresemo

raskrižje među kontinentima

dok nas promatraju sa Saturna

linija gluposti postaje konstanta

sve je nakaradna privlačnost

trgovačke kuće u negližeu

tako je hladno

da mi dodaju ulje na vatru

Samaritanci stupaju ka miru

bespoštedan rast trave

izbija iz betonskog vrta

kad me ne bude

morat ću brinuti o sebi

jer, žalosno je da te

netko kihne nemarno u lice

držat ću se dna

manja je štetnost od zračenja

a kad si prvi među jednakima

osjetiš zavist jednakosti

nebitno je koji si faktor

uslijedit će neminovno dijeljenje

u toj igri množina nema nikakve šanse

dobio si priliku da se množiš

što si uspješniji to je veći prah

iza tebe… u dijeljenju…

Rab, 27.4.2011.

Lovina

Pojednostavljeni sukus

na svojoj strani raspletena mreža

moje škrge udišu smrt

pritajeno u plućima

bubri sedef-puž

dok smo migoljili sutonom

ribar je prozreo moju slabost

neutaživa glad za vezanjem

odgrizao bih vlastitu peraju

tonuo na pješčani tanjur

i čekao maslinsko pomazanje

olako se zaljubljujem

u plamenu zvijezdu

rasparane potrbušnice

darujem svoju čežnju

vječnim nesitima

rasuta kobilja griva

treperi kao morska trava

osvećuje se stidno

stara ljubavnica tame

to što me režu zrake sunca

nije konačna predaja

odlučio sam postojati

biti mrlja na tvom papiru

s kojeg očekuješ poruku

zarobljenog mornara

ne, more bijesno

ne čitaj moju prošlost

iz krljušti ostavljenih

nekoć dok je imalo smisla

trstike su pjevale

mojim raspucanim srcem

dajem ti se kopno

u surovo umiranje

preuzmi to okljaštreno tijelo

probodeno udicom s neke

rastočene barke

na kojoj ribar prignut

vreba zalogaj svojoj gladi

oboje smo gladni

i ja kao riba i

on kao običan starac

zaljubljen u more

u znatiželji i obespravljeni

tek lovina na udici opstanka…

Rab, 19.4.2011.

Kad ne kaže se zbogom

Promijenila si moje snove,

ukrotila mi misli,

i noć me svaka k tebi zove,

u svakom kutu ti si,

ne vraćaj me na početak,

zar ne značim ti ništa,

poslije tebe opet ti si,

je li vrijedilo išta…

Kad ne kaže se zbogom,

ni jedna isprika ne vrijedi,

još umirem za tobom,

a tvoja šutnja riječi ledi,

pregrizao bih ponos,

svaku sponu što me veže,

za mrvu nade među nama,

a vlakovi nam bježe…

To što volim sad je opasno,

lako razdire kroz sjene,

i kad gubim, gubim časno,

neka račun ide na mene,

to što želim sad je prekasno,

ponekad odvrtim do kraja,

onaj film o dvoje ljudi,

prepun zagrljaja…

Rab, 16.4.2011.

Bonaca u travnju

Između tonova smilja i sasušene lavande

proplamsaj sunca sabija prašinu

neočekivano vratio se glas

u kameni suhozid i gori šapatom

more je podiglo vjeđe, zagledano

promatra brodicu s udicom na provi

mirno, bez treptaja, očekuje

u njedrima tek poneka riba

probudi se na pjeskovitoj duši

misliš, u ovom tijesnom kombinezonu

modrom i sputanom otocima

tvoje ruke rasparat će džepove

na opustjelim zlatnim žalima

kad se domogneš srebrne sredine

gdje se galebovi goste ostacima ulova

osjetiš kucanje modroga srca

sol ispire smog s obraza

tijelo se puni jodom i baš u trenutku

kojim se prepolovi dan kao kriška kruha

sjene se bogobojazno križaju uz rivu

sitne i oku nevidljive

školjke se uspinju valovima

čekajući ljeto i meku dječju ruku

da ih učini posebnima u nečijem djetinjstvu

baš kao što i starac koji sjedi na zidiću

gleda sebe u toj bonaci i mislima zeleni

svoje naborano tijelo koje se moli

za miran skorašnji odlazak

Rab guta proljetni povjetarac

ne čuju se ovce, još visoko pasu

tamo gdje Gornje more modri Velebit

u podnevnom miru blaguje tišina

po koji list podrezane loze

i sivi pečat vode na cesti

naznačuje da se ipak živi

jer možeš lako izgubiti stvarnost

utonuti u vječan san

u kojem se smjenjuju godišnja doba

pa se probudiš na nekom svom zidiću

s morem što miruje u oku

i zeleni ti tijelo mislima

povratak na početak

bacaš udicu s prove

živeći za more od mora…

Rab, 9.4.2011.