Bio je čovjek
još jest
mekane opne
i čvrstih ruku
bez zagrljaja
s njedrima punim ptica
pjevao je
bezglasno dozivajući
leptire nad kraterom
hladna voda
u nosu utopljenika
vibrira samačkom snagom
bio je more
probodeno ostima
još jest
kad u noći
žubore zidovi
mjesečevim valovima
i kupa se u njemu
nejasno biće
skrivena lica
pod burkom sjećanja
ne diraj što si bio
čovjek još jesi
trče tobom
rastopljene ceste
jate se kuće
na ožiljcima
sve posvud leđa
na kojim stoje
rastrgane mreže
nedovršena slika
s kompozicijom
od ruba do ruba
oslobađaš ljude
što zbijeni u tebi
čekaju da ih
pronađe neka ljubav
ponuđena na portalu
kao plastično voće
što vječno svježe
budi glad
bio je čovjek
još jest
i nije…
Rab, 1.7.2010.
Nema komentara:
Objavi komentar