Vatrena kometa

a što je ljubav,

istinska, prava, bezgranična...

u kojoj daješ cijelog sebe...

što je bolnije od neuzvraćene ljubavi i tjeskobe...

što je slađe od voljeti tajno...

što je nedostajanje kad znaš da povratka nema,

a ti i dalje goriš u žudnji, predan i željan

da se daš beskompromisno...

postoje ljudi dostojni svake naše suze,

svakog našeg otkucaja, osmjeha u sjeti,

dok njihova prisutnost,

onaj slatki eter na našim usnama,

ljubi našu dušu, iskreno i trajno...

što je iskrenost, nego list što se rastapa na kiši

i krvari bojama neopisive sreće,

jer neposredno, bez uvijanja i nepotrebnog proturječja,

pršti u tom srcu,

i traži uzvrat, bez odstupanja…

što je ljubav kad se rasprostre,

crveni tepih po kojem hodaš

i bistriš uspavani cvijet izvorski…

što je snaga kojom

odjekuju usjeci kraj usana

iskustvo što smiruje

zalutalu suzu u kročenju

i ima li mjere

matematičkog okvira

ili smo beskonačno

izgubljeni u čestici

iskonskog bljeska

zaista, što je

kad se lijepi kao med

i ruši svaku branu

prelijeće kontinente

i žubori u čaši pjenušca

ne, nije skupa

mi joj dižemo cijenu

neznanjem i opiranjem,

dostignuti njen hod

ploviti na repu

te vatrene komete

ne doznati, a imati

iskonski cvijet

postojanja…

Zagreb, 5.12.2009.