Srebrne rode

Imao sam
biser u ruci
i žice među prstima
imao sam glas planinski
i kosu od mora
imao sam nebo
u dahu s njenih usana
i kišu proljetnih tratinčica
na njenim trepavicama
imao sam
cestu na ramenima
i par nerazgaženih cipela
imao sam
njen miris u bradi
i hridi pod zubima
imao sam
kraljevstvo sasušenih spužvi
i trajekt od njenih ruku
imao sam
vječnost u njenim očima
a onda su zrele riječi
medile u potocima
na kojima su odmarale
srebrne rode ljubavi
imali smo
neviđena polja u grlima
i mali trak želja
što nas je razdvajalo
u postojanju
bivali smo i ja sam imao
imao sam jedra
a onda smo vjetar
spremili u staru škrinju
imao sam
put kojim smo prolazili eonima
i hrabrost netaknutu
a onda smo nestali u vatri
izgorjevši jedno za drugo... 

                                  Rab, 19.7.2016.

Obzor

Dok spavaš,
ljubav na tvojoj ruci
ostavlja
povjetarac s mora,
pa kad se probudiš
zamisli
da zajedno plovimo
obzorom
koji se ne usudimo
sanjati...

                                  Rab, 18.7.2016.

Svjedoci

Na vratu
nebo niže zagrljaje
pogledaj u zaborav
u bunaru ima vode
da utaži žeđ svitanja
kad odrastu ptice
gnijezda se smanjuju
na pupoljku otoka
vjetar odgaja oblake
bijelo runo kiše
urodit će kapima
na brdu, kraj šterne
prkosi murva
put svile u njedrima
kvarnerskih suza
život je grub
no svejedno tka ljubav
nasmiješi se, ako nam
sijeku uspomene
ne mogu i riječi
mi smo svjedoci
moru što nadolazi... 

                              Rab, 13.7.2016.

Bijelo more

Gledaj me
vidi me
dotakni me
shvati me
ja sam razlomak
na glatkom trbuhu
otoka
vjeruješ da me poznaješ
vjeruješ da znaš što je ljubav
ne znaš me
ne diraj me
pobjeći je lako od sebe
najteže se vratiti
k sebi
k meni
samo mi ne pričaj iste priče
odavno iste riječi osvajaju
moje bedeme
ne rovari moj suhozid
svaki utkani kamen
ima smisao
samo jedno je srce
razgolitilo moju stijenu
ne gledaj me
drhte mi misli poput svijeće
pusti me
napusti me
prepusti me
noćas ću hraniti zvijezde
odsutnim pogledom
ne, ne poznaješ me
misliš da možeš nositi
moje breme
ne podiži teret koji je teži
od tvog života
ne sanjaj me
ne dijeli sa mnom snove
budi svoj san
moj san ima bijelo more
moje tijelo bijele niti
moje riječi bijel glas
eto, sad znaš
pripadam kući s prozorom
na barke
i psom koji čuva mačku
od glasnog uzdaha ljudi... 

                                       Rab, 8.7.2016.

Grad s krilima

Postoji grad s krilima
jednom sam na njemu letio
do mora
ljudi su bacali poljupce kroz prozor
i prolijevali suze dobrodošlice
more im je nudilo sol i morsku travu
šutio sam, jer bio sam tek gost
koji uči običaje
grad s krilima napio se mora
htio je ostati žedan plavetnila
a onda je nebo kišilo sunčevim tracima
po krilima grada
grad je sjajio od tuge
upitah; zašto je osmijeh tako skup
"mi smo siromašni građani" odgovori netko u dijamantnom odijelu
potom smo zajedno plakali ne bi li skupili dovoljno suza za osmijeh
na ulazu u grad dijete je pecalo more
smiješilo se
"ti si zasigurno bogato dijete?" - upitah ga
"ne..." - odgovori. "...ja ronim osmijehe umjesto suza da bi grad mogao biti tužan..." - nastavi
"Zašto?" - začudih se
"Što misliš otkuda ovo more?" - upita me
Slegnuh ramenima u neznanju
"Ovo more je grad s krilima, ovaj grad je more..." - odgovori smiješeći se
Odjednom zaplakah, samo zato da bih dodirnuo more

Dječak se nasmiješi i nastavi pecati more
Grad s krilima pjevao je na vjetru
"Gle!" - pomislim. "Dok ja plačem dijete se smije."
Uhvatih vjetar u pluća i poželjeh biti dijete
Otad se smijem dok drugi plaču
a more svakodnevno raste i zrije u suzama...

Rab, 7.7.2016.

Zaspale ruže

Ne gledaj
kroz oblake
tek sluti
u daljini munje
što sijevaju
donijet će
mirise
zaspalim ružama...

                                     Rab, 6.7.2016.