Anđeo u pahulji

Gledam te kroz pahulje u letu,
anđeo si što mi život krijepi,
sve crno sad bjeline metu,
mirno biće od ničega ne strepi,
a ti ko Snjeguljica si mila,
noć se sjenkom utkala u trag,
škripi korak, a ti širiš krila,
podno neba rasprostro se sag,
o vjero što me danom vodiš,
što me snažno pripijaš u za se,
mojim srcem snjegovima brodiš,
sad me ogrij, sad me privi na se,
jer anđela ne ljubiš kao ženu,
to je ljubav izrasla iz duše,
tijelom skrivam suzu zasnježenu,
da se s vrha lavine ne ruše,
gledam te u srcu snježne noći,
gdje ljepotom mjesto zvijezda sjajiš,
sve utihnu, na počinak ću poći,
ti mi ime anđeosko tajiš,
a znamo se kroz eone mijena,
anđeo si a u liku žene,
moja duša tobom opijena,
pahuljom put neba neka krene... 

                         Zagreb, 5.1.2016.

Smjer

Tko si?
Znaš li ili dan putuje za tebe,
gdje si,
što je pred tobom i
što si ostavio iza sebe?
Tko si?
Zar se bojiš pogledati
sve što ti je život dao,
ili si odustao
tamo gdje si prvo stao?
Tko si?
Jel' ljubav razlog krenuti,
ili ćeš se bolan
s tugom odjenuti?
Tko si?
Tako je malo potrebno za vjeru,
samo kreni naprijed
i već ćeš biti u
pravom smjeru. 

                                     Zagreb, 3.1.2016.

Dupin

Jutros je dupin iskočio iz srca
plivali smo poput blizanaca
more je bilo velika torta
valovi 43 svijeće
previše smo toga gasili
na kriški kolača
u ponoćnom tanjuru
šećerni cvijet rosi
čekat ću mjesečinu
da u odsjaju srebra
dupin i ja
postanemo Mjesečeva rijeka
na dlanu mora
dupin zaranja u srce
dovoljno duboko
da zaboli
udahom... 

                                   Zagreb, 1.1.2016.

Platno

Možda se nebo opije od pjesme,
možda ti snove oboji u plavo,
riječi su kapi što liju iz česme,
o jedino dobro, o jedino pravo,
a čekati vrijeme da obavi svoje,
da se međ' zvijezde te duše spoje,
ko krotka zvijer podatno predem,
na udah-izdah još dan da svedem,
a ljubav je glazba, glazba što budi,
što se u valu svog mora nudi,
sve lijepo nek zauvijek ostane tako,
nek gorko svima postane slatko,
jer pio sam dušu najslađeg vina,
liječio srce kapljom pelina,
volio kao što pustinje vole,
sve svoje oaze što palmama mole,
da im u izvoru izvora života,
dualnost bude zadnja jednota,
ja spoznah kroz osmijeh svevremeno biće,
spoznah u sebi još jedno otkriće,
ne gori onaj što očima ljubi,
već gori onaj što dušom svom snubi,
njemu je vrijeme prekrilo oči,
pa u svom mraku srcem svim kroči,
o lijepa, o mila, radost mi daješ,
međ' vječnost, međ' zvijezde zavazda staješ,
a ja ću se skromno nebu divit tome,
što ljubav čuva na platnu svome. 

                                Zagreb, 31.12.2015.

Kruna Ljubavi

Moje su planine
vjenčane s nebom
moje se more
razlijeva u platno
još da probudim glas
i bit će vjetar
nad vodoskokom
lotosa
moj slon
nosi dijamant na
čelu
sve što zamislim
ubrat će srce
što svijetli
krunom
Ljubavi... 

                              Zagreb, 30.12.2015.

Cvijet ljubavi

Žuri se jutro u podne stići,
ulice gladne sunčeva svjetla,
a čovjek čovjeku više ne sliči,
mete nas nanovo istrošena metla.
Gle, dok odrasli gase sve svoje nade,
dok im se gnjev u pogledu muti,
u djecu svoju frustracije sade,
da su što teži im sutrašnji puti.
A tko se igra dok dan se budi,
tko se još uvijek svom svijetu čudi,
tko noću tek topli zagrljaj traži,
o cvijetu ljubavi mu nikad ne laži.
Jer to je cvijet od bezbrojnih lati,
šaren od najljepših bezbrižnih sati,
pa i kad dijete nešto pogriješi,
on se rascvjeta i samo nasmiješi.
Čuvajte djeci sva jutra za igru,
pokažite zube papirnatom tigru,
a ulice teku ko sunčeve zrake,
jer ljubavi rastu i postaju jake.

                       Zagreb, 29.12.2015.