Ženo

Tebe,

kroz Gospodina spoznah,

u dahu veličanstvenih oluja,

u grudi zemlje što od postanka daje život.
Rađaš me, ženo, s blagoslovom u očima,

tažiš me mlijekom, pereš suzama,

a nitko, nitko da dotakne Tvoju snagu u boli,

Tvoje prostranstvo u Ljubavi,

Tvoju mekoću u sućutnosti.
Ženo, nema muškarca da Ti dostaje u zahvalnosti,
da Ti pokloni svoju poniznost lišenu orlovskih visina,
a tako smo maleni pred Tobom,

tako je slana praznina kad te nema i šume gore od jeka i nebo hlapi na rukama bespomoćnosti,
Ženo,

kad sam Ti rekao hvala,
kad sam Ti rekao oprosti prije nego što si ranama zaklanjala oči,
kad sam Ti rekao molim prije no što si mi posvetila život srcem danim?
Zagrli me majčinski, zagrli me vjerenice nade i dopusti da legnem na Tvoje skute,
Ženo, o Ženo što se lomiš poput kruha i krvariš kao vino nad zatvorenim knjigama,
o Ti Svjetlo kojim vidim,
o Ti cvijete zarad kojeg snujem,

o Ti molitvo kojom otkupljujem svoje grijehe,

ne daj, ne daj da se vratim u ozeble kosti,
i oprosti,
oprosti na svoj našoj

svakodnevnoj oporosti.

Zagreb,  23.5.2016.