Tebe,
kroz
Gospodina spoznah,
u
dahu veličanstvenih oluja,
u
grudi zemlje što od postanka daje život.
Rađaš me, ženo, s blagoslovom u očima,
tažiš
me mlijekom, pereš suzama,
a
nitko, nitko da dotakne Tvoju snagu u boli,
Tvoje
prostranstvo u Ljubavi,
Tvoju
mekoću u sućutnosti.
Ženo, nema muškarca da Ti dostaje u zahvalnosti,
da Ti pokloni svoju poniznost lišenu orlovskih visina,
a tako smo maleni pred Tobom,
tako
je slana praznina kad te nema i šume gore od jeka i nebo hlapi na rukama bespomoćnosti,
Ženo,
kad
sam Ti rekao hvala,
kad sam Ti rekao oprosti prije nego što si ranama zaklanjala oči,
kad sam Ti rekao molim prije no što si mi posvetila život srcem danim?
Zagrli me majčinski, zagrli me vjerenice nade i dopusti da legnem na Tvoje skute,
Ženo, o Ženo što se lomiš poput kruha i krvariš kao vino nad zatvorenim
knjigama,
o Ti Svjetlo kojim vidim,
o Ti cvijete zarad kojeg snujem,
o
Ti molitvo kojom otkupljujem svoje grijehe,
ne
daj, ne daj da se vratim u ozeble kosti,
i oprosti,
oprosti na svoj našoj
svakodnevnoj
oporosti.
Zagreb,
23.5.2016.
