Zagrijani ledolomci zamućene perspektive
ishodište na rubu plačnih retrovizora
pomnoženi kutnjaci usitnjuju kosti
izjedaju se kopna i sasušena korita
s vrha upaljene kože mašu pogledi
razbijaju se kristali u nosnicama
opet si zaručena za svoju sobu
i nosiš platnenu vjenčanicu odustajanja
korizmeno ustezanje od izlazaka
bespotrebna štednja potplata
vrhunac opsjene svježi ruž
razmičeš razbarušenu kosu
kao zastor neke iscijeđene predstave
okupaj se u vinu i pogriješi ponovno
nitko ne zamjera na pokušajima
dovoljno sam hrabar da gledam
kako toneš protiv sebe, a ti
ti mi ne daš prići da te zagrlim
škripom tramvaja i bezrazložnih
sjecišta prijetvornih prekretnica
obuci te cipele koje toliko voliš
probudit ćemo proljeće u fontanama
i gaziti mrak s pločnika
ne, ti se krijepiš bijelim zastavama
kao da je lakše odustati prije boli
skrenuti krivicu na razmrvljeni
govor oproštaja pred kamenim zidom
je l' znaš gdje je ta kuća
u kojoj žive prošla vremena
na stubištu djetinjstva nesmotrenog
opet lutamo među sobom
a noć je tako predvidljivo erotična
čime se tješe samci po kafićima
dok ne nalete na cigaretu u pepeljari
nećeš zalutati nigdje tako
bijesne ti grudi pod spavaćicom
a sokovi teku u meke jastuke
usnula bi nad sobom i vrištala
u plazmene oaze tvog skrivenog svijeta
tako prosječno zamiru krikovi
nad krovovima spojenih kuća
bestijalna nemoć grize te za vrat
a mogla si povrh sebe
odriješiti uplašene ptice
i pustiti da stignu marčanske bure…
Zagreb, 10.3.2012.
