Ti, moj pas i ja

Pustio sam da se razbijaš o mene

u mraku nedostaju ruke

umoran putnik traži svjetionik

je li pogrešno hodati morem

gaziti travu što talasa

i biti izložen sudu zapletenih gnjuraca

ovdašnja djeca sišu sol s materinjih grudi

a moja večera pluta zapadnom stranom

volio bih da slobodno dišeš

u krajičku moga oka, onako sklupčana

krijesnice se hrane tamom

izbacuju noć na svom zelenom zatku

kraj bezbojnog zida umire skakavac

pas i ja gušimo svježinu sobe

on vonja na nesputanu dobrotu

smijem li ga zvati prijateljem

gotovo nikad da uzvratim tugom

na tugu njegovih očiju

on zasigurno plače i kad je sretan

da ne povrijedi zjenice mojih očiju

mislimo na tebe dok za mene

trči u snu i laje u sebi

toliko nježnosti u tom biću

nitko ne posjeduje tu vjernost

tražim te kraj zida kutkom oka

pričinit ćeš mi se onako zdvojna

moja nepomičnost sahne rijeke

razdvajaš ponoć u dvije velike ništice

nedostaju ruke da te zadrže

plivaš li ikad protiv struje

moj pas cvili dok pliva

pomisliš da je sretan zbog svega

cvili li sreća dok se utapa u njegovoj dlaci

bio sam moćan na trenutak

onda sam vidio jarbole jedrenjaka

pod stijenom su se rađali valovi

ti, moj pas i ja poznajemo more

ne pratiš me više, odustaješ

pas kruži oko mene i dalje cvili

pod krevetom samuju tenisice

nove i bez škripe pijeska kao da ne postoje

pustio sam da se razbijaš o mene

noć govori pjesmom zrikavaca

uspavljuje me ton nepostojanja

ne grizi se, za to postoje komarci…

Rab, 29.6.2011.

Cigla

Lako ćeš me zamijeniti

s tri odvaljene cigle

i mlakom pivom na dasci

ljude bez kravate

površno smještaju u sanduke

s radnim kombinezonom

pomiješanog s prašnjavim znojem

smradom uree i bolnim kutnjacima

preplavio sam livadu lavandom

utopio oči u nju

sad nesmetano upijam nebo

čekam da me zazidaju nečije ruke

blagoslovljen bio kruh s okusom cementa

mogla bi me dočekati

s čavlom u mojim leđima

obješenom slikom, tebi značajnom

samo nemoj da sat pokazuje vrijeme

na mom zazidanom tijelu

gospoda ne pitaju za porijeklo

ispečene gline nad sobom

kad si cigla, crveniš se bezrazložno

obećavam, darovat ću ti toplinu

ponekad pokucaj o mene

da ne zazvučim šuplje

postoje zidovi koji sahranjuju

velike istomišljenike naroda

samo rijetke cigle dožive

da im se istinski klanjaju

zamisli te smiješne situacije

da mi odaju priznanje

za moju nedoživljenu svrhovitost

nagurani u redu kao pred strijeljanje

anemični vojnici u kravatama

klanjaju se mojim otučenim vrhovima

lako me zamijeniti za neku drugu ciglu

obične cigle ne odskaču svojom opekom

nećeš me raspoznati među jednakima

sve mi cigle zvučimo jednako

kad nas se uklopi u zidove

vjerujem da si se jednom vezala

za nebeske oči u lavandi

prekasno da njima bojiš svoje srce

na modrinu polaže pravo svevremenost

znaš, dok sam postajao zid

vjerovao sam da ćeš me razbiti u komadiće

tako sitan udahnuo bih se u tebe i bio tvojim zidom…

Rab, 25.6.2011.

Početak mora

Umišljam da je Bog htio

dijeliti razlomke nad nama

savršeno podvučena crta

ispod koje uvlačim prašinu

zabrinut za tvoju površinu

kristaliziram med na tvojem

osunčanom pupku

sunce mota ručnike

u nejestive plažne palačinke

negdje u zbijenoj stvarnosti

iz kamenog zida kaplje

znoj izmučenih zmija

izgleda da je pretežak dan

da sunovratimo more

u potrganu natikaču

bezrezervna podrška valova

s južne strane u vrši

uhvaćen brod prepun turista

mogli smo uputiti ribare

na svježu bjeloputnu palubu

ti dehidriraš u stjenjaku

raskopčanog bikinija i serviranog

samopouzdanja dostatnog naturalne ljepote

Bog pravedno određuje parove

upareni kotači mirišu na paljevinu

zakočeni u padu, s grančicom ružmarina

lokarde odvrću slavine pod jezikom

ribe nitko nije naribao zbog neposluha

još više te volim, iako spavaš

isplivao sam rječitošću maratone

umjesto da se divimo daljini

dopuštamo da nas razdvajaju centimetri

podno koljena mrznu morski krastavci

jednom kad dodirnem meduzu

gušit ću se u Mediteranskoj osvetoljubivosti

križ nije splav za utopljenika

razlomci nas čine odjeljivima

dok žmiriš nad mojim cijeđenjem

uspostavi kontakt s brodovima

možda nasred ulice bez ljeta

galebovi označe početak mora

bilo bi to savršeno mjesto

za iskakanje iz ravnoteže…

Rab, 22.6.2011.

Amfora

Svemir nema više tvoje lice,

izgubio sam školjke što govore,

izbrisao ljude kao skice,

i suza je ulje iz amfore,

o moje misli vješala si ruke,

da te barem nikad nisam sreo,

oprosti mi jer prenosim jauke,

tijela dok sam samog sebe jeo…

Rab, 20.6.2011.

Datim

A ča je lipo, u ladu datim,

fermaju brige, i dan se cipa,

u po se bire pogleda latim,

galeb u letu furešta se pripa,

i ča bi tija već odma tu je,

na slipo rukam grlin to more,

šapljen mu tiho da niko ne čuje,

moje si more u rane zore…

Kad u po riči pa'ne me voja,

pušćam da sunce po nebu bati,

a ja se friškan, vata me boja,

i more moje u život me vrati…

Ča je lipo na ovome svitu,

da je više, ne bi bilo boje,

fala ti Bože na svakom litu,

friška mi tilo to more moje,

ča je lipo, kad uvati fjaka,

sunce bati, a meni se dati,

i ne bi se vragu za zeru maka,

to samo lito s moren mi vrati…

Rab, 17.6.2011.

Paketi i zidovi

Odvrćeš satima

tu neispravnu slavinu

i ništa neće poteći

da rastoči taj talog

naši su razgovori

nakupljeno suđe s viškom soli,

raspadnuta spužva s

mirisom lažnog limuna

vrtiš nož u ruci

krvavi trag umaka

i otupjela oštrica

kojom prijetiš zraku

može li se veza

poput pupkovine

presjeći da daruje život

odljepljuješ etiketu

sad je nebitan datum

sve traje kraće i

rijetka je dotrajalost

pališ se na reklamu

bezvezan tip u pari

zaposjeda tvoj krevet

nabor plahte pod međunožjem

nikad me nisi voljela

kao otrcana fraza iz filmova

na kraju razgovora ne izgovaraju

zbogom, tek rijetko uz večeru

spomene se sutrašnji dan

s brzim planom pripreme

zagorenih jezikovih juha

treba li upotpuniti

kolekciju izribanih tanjura

jednostavnih salatara i kognitivnih vilica

preskaču se obroci s opravdanjem

danas ne želim sjediti uz tebe

smeta škripa stolice u tišini

ljubav u hropcu škrguće zubima

testira snagu vilice

između stisnutih šaka

cijedi se ime odvjetnika

za našu skromnu ljubav

razdijelit će život

na pakete i zidove

kad isplatimo slobodu

ostat će samo lavež među nama…

Rab, 8.6.2011.