Dok si more

Je l' me trebaš,

onako, dok te maze

pramenovi jutra

a dan miriše na

cimet i svježe

mljevenu kavu,

bicikl prislonjen

na ogradu prošlosti

pločnik gori od

ljeta, a dijete

sa sladoledom u

ruci, trčkara

pod kapima fontane.

Je l' me trebaš,

kad ptice pjevaju

o ljubavi i žeđaju

za hladom,

dok vrije koža

na limu prozora

s kojeg puca pogled

na rastopljeni Grad

je l' me trebaš,

kad sklupčan udišem

prah tvojih suza

i pokušavam sanjati

snove prepune

zahvalnosti,

znaš, još uvijek

poput djeteta

pun srama

otkrivam plamenike

a tako je jednostavno

biti opčinjen

sparnom izmaglicom

na horizontu mora,

je l' me trebaš

dok rapski zvonici

rastu među galebovima

a ja te ponavljam

na slanim usnama

dok si more

dok si jutro...

Rab,          19.6.2013.

Nesavršeni

Ne slijedi me

pusti da se sretnemo

pod nekom kišom

kao neznanci

raširenih zjenica

bez očekivanja

s pritajenom žudnjom

na nekom trgu

gdje golubovi

dokazuju svoju ljubav

a putnici odmaraju

kofere pune slutnji

zadrhtat ću

nevidljivo i tužno

osjetiti tvoj parfem

u prolazu

dok odzvanja mramor

bit će studen

raskošna hladnoća

na tvojim rukama

i buket promrzla cvijeća

kad se sretnemo

i odvojimo snove

poput lišća

na površini vode

lutat će riječi

sve neizrečeno

među nama,

ne slijedi me

za nama moraju

ostati nesavršeni

oblutci

i dah zamagljen

na staklu...

Rab,         17.6.2013.

Intermezzo

Moj pepeo na tvom slovu

razbacan bez vulkana

opraštaš noćima

bezidejnu melankoliju

čvor masline

zauzdava vrijeme

i priroda nosi

svoje kravate

častohlepni leptir

otuđuje sjene

ponavljam te u

mantri

znam, griješiti je

lako

dok se naprežu

vrištine

cvjetovi plaču

za pčelama

umorila ih je

glad

sad zajedno

sanjamo na

površini mora,

tako si divna

i kad nestaješ

među sklopljenim

rukama

plameni obzor

poklanja ti lice

najljepših zalazaka,

pčele na površini

mora

skuš ne liječi

zavedene

a tako je slatko

tažiti glad

snovima...

Rab,     12.6.2013.

U snu

Privija me lavanda

snujem pticu na prozoru

žanjem zvijezde

kamen priča o

slanim kišama

otvorio sam srce

sad sijem osmijehe

kad narastu lica

vjetar će

donositi boje

u usnule oči

nebo se pretvara

da me poznaje

čim Mjesec

sazrije u limun

pokrijem se morem

tad planktoni

plešu među zvijezdama

a moja ptica

pjeva o čovjeku

kojem je

ruka izrasla u šumu

kojem su usne

bile gnijezdom

njenoj sreći...

Rab,           9.6.2013.

Djevojka u bijelom

Obrubilo me more

gluh sam od jutra

moja zelena put

zrije koracima bure

rasula se kiša

sad čempresi zbore

o sjeti oblaka

koje topi Sunce

toliko tišine

u šaci otoka

toliko mira u

disanju čovjeka

odavno nisu loze

tako krvarile listovima

čekam, čekam pjesmu

djevojke u bijelom

čija duša titra na

glasnicama

uz nju mogu

šarati nebo stihovima

i vjerovati u snagu

ljudske dobrote...

Rab,             7.6.2013.