Arkade

Štefanje probavlja božićnu neumjerenost

sprema se kiša u gradu željnom snijega

taman kad sam htio proći

kroz željezna vrata arkada

ukazala se svjetlost

na trenutak više nisam postojao

tražimo smisao, posljednju riječ

koja će nam otkriti razlog postojanja

nitko od nas nije dovoljno mudar

hodati po zacrtanoj liniji

život nema ravnotežu, balans daju

suze i radost, a meni prijeti nijemost

šćućuriš se u kut sobe gledajući

kako svijet slavi navike, a prezire

ljudsko biće koje je nezaštićeno

od našeg prezira spram sebe samih

nevinost trenutka postaje poligon

za ratove, a treba samo zatvoriti oči

i poželjeti dobro, dobro koje se rađa

u djetetu prepunom tolerancije ...tko

smo mi da ga hranimo mržnjom i

zatucanošću ...ako vjerujem, vjerujem

srcem skrivenim pod krošnjom koja

rađa suzama i ne opterećujem svijet

koji se vrti i bez moje spoznaje,

Štefanje gasi svijeće na vijencu

zatvorim oči i ljubim te, držim

tvoje umorne ruke i gasim njima

nemire što mi se boraju oko očiju

na pragu sam kad mladost više nema

alibi za gluposti, trebao bih se okrenuti

za sobom, tamo si ti, potrči draga,

budi ispred mene jer trebam tvoju mladost

da rasvijetli nepoznato ...svi smo mi djeca,

djeca koja se boje mraka, boje se priznati;

nešto ili ništa tek je način na koji

prolazimo put prema arkadama koje nas

plaše...

Zagreb,                                26.12.2012.

Božićno jutro

Na Božić jutro miriše po pečenju

pas se skutrio kraj kotača

djeca žure na misu

dan je topao poput blagdanskog ručka

vjetar što mete ulicu odvodi me

do zabačene plaže na kojoj

odmara sredozemna medvjedica

i ona i ja osjećamo se kao

posljednja bića kojima je stalo

da more bude tirkizna tijara

ovom svijetu,

znaš li onaj osjećaj dok gledaš

okićeni bor i poželiš plakati

zbog zaborava koji se taloži

na srebrne kuglice

guši te u plućima i pokušavaš

istisnuti balon iz grla

i onda osjetiš topao zagrljaj

nekog kome je bez imalo očekivanja

stalo do tebe i dijeli ti ljubav

na koju si navikao i više ju ni ne primjećuješ

dok ti nepovratno ne nestane

svjetlucaju lampice u mraku i lice ti poprima

čudan izgled postojanja

misliš; sad je kraj i ova ljepota je neponovljiva

dogodine neće biti razloga za sreću i ostavljeni

dar pod borom, i onda se dogodi čudo

u toj južini prepunoj suza i preispitivanja

ponovno se rodi nada i spontano zapjevaš

božićne pjesme, okrijepiš dušu, a pas te

i dalje u čudu gleda dok mu se raspjevano smiješiš,

znaš, dok vrućina u tvojim grudima otapa led s vrhova

ja i dalje vjerujem da iz nekog razloga

postojimo u ovom trenutku za nas...

Zagreb,                                       25.12.2012.

Sol

Nakupila se sol

od svih juga i bura

grči se maslina i kola

ulje utihnutom brazdom

dosta je bilo slatkog grožđa

i sunca koje bježi

pod vjeđe

s tobom zaboravio sam

svoje mjesto

gdje rođenjem pripadam

što mi je Gospod naložio

da čuvam svojim križem

topi se sol

rastvara srce u otoke

ne valja budnom sanjati

raspremljen ležaj

snježni vrhovi prstiju

ako još postojim u tebi

onda me spasi istinom

ma koliko gorka bila

zasladit će ju sol

nevere s kojom se rodih...

Zagreb,               24.12.2012.

Baja

Country za doručak

ispolirana ''Baja Oklahoma''

vraća me u vrijeme pubertetskog

kantautorstva ...mislio sam da ću

jednom gospodariti Nashvilleom

sa šeširom velikog oboda

pečena rebarca, pivo i žene u čizmama

zamijenjene za metalni okvir na krevetu

ne, to nikad nisam bio ja

s ponosom u zvuku gitare i nizom

obeščašćenih ljepotica u kratkim suknjama

moj country zapeo je na poljima kukuruza

kroz koje neumorno vesla Đole

probudiš se svjestan da za neki bar

trebaš daleko više od profesionalne trzalice,

srećom, tebi mogu pjevušiti potiho

bez straha da će neka boca završiti na

željeznoj mreži, ne, ti poput djevojčice

prekriješ rukom usta i smiješ se tako skrivena

iako imaš prekrasne zube o kojima bi netko

zasigurno ispjevao dobar hit uz gitaru

sinoć sam blještao uz božićne ukrase

grad je imao okus kuhanog vina

ljudi su bili neobjašnjivo sretni

a ja, zastao sam kraj bora s umjetnim snijegom

gledao u taj šušur i gubio ograničenost perspektive

neka manekenka ponudila mi je masažu s nekim

proizvodom kojeg nitko ne želi kupiti

odmah sam zamislio tvoje ruke na mom ramenu

i bilo mi je toplo kao na proljetnom suncu

izliječen mislima izašao sam na hladnoću

na Cvjetnom – Angel of Harlem

ulični bend rastura uz violončelo

kod tebe, četiri je ujutro, spavaš i ne sjećaš se

snova i mog poljupca dok se namještaš

u položaj fetusa...

Zagreb,                                       23.12.2012.