Boje

          

Narančasto briše moje bore

tražiš me

Van Gogh nas očekuje

samo što nismo

poljubili čela

kad su glave tako blizu

disanje postaje ubrzano

bojimo se modrom

plivamo u zraku

na tvojoj kosi

lete ptice prema jugu

na mom uhu

školjke pjevaju

o tvom putovanju

grlim te noćima

a ti noći pretvaraš

u male pritajene iskre

prepoznajem se

to sam ja kad

si me dotakla

prepoznajem te

to si ti

kad je more

rađalo Mjesec...

Rab,         16.10.2012.

Hrabrost

Izvor me hladi

pod slapom

ogoljena priroda

živio sam

u neznanju

lososi idu

u suprotnom smjeru

gledam u njene oči

trajektne luke

u kiši

bez povodca

šećem uspomene

kad sam hrabar

otpuhujem planete

premalo

da bih

pobijedio

vjetar u sebi...

Rab,                         15.10.2012.

Slomljeni bambus

Nakon kiše

otoci su bliže

jasno vidim planine

iza tvojih leđa

iz očiju

izranjaju kontinenti

pritajim se i gledam

kako zrnca mora

sipe po tvojim nogama

još nitko nije uspio

ukrotiti valove

svojom kosom

tebi, vedroj kao sunce

dupini pitomo pjevaju

dok se rastežeš nad

rižinim poljima

u meni raste

slomljeni bambus

čekam tvoj povratak

da zadrhtim

kao i prvi put...

Rab,                 14.10.2012.

Zid sobe

Otvaraš vrata prazne sobe

izbacuješ prazninu

otvaraš prozor

sobe ne mirišu na more

dok sam bio zid

kuća je govorila mjesto mene

donosiš zvuk stepenica

već dugo se nitko nije

uspeo do mojih ruku

moje pusto tijelo

išarale su pukotine

tvoje riječi grade

mi snove

kad sklopim oči

kroz nanovo

otvorena vrata

noć neće gledati

zidove

prozor sobe

odvest će me

do tirkiznog mora...

Rab,                  13.10.2012.

Gdje poželim

Tvoje upaljeno svjetlo

u dugoj noći

iscrtava bajku

ispunjeni hihotom djeteta

tražimo svoje svjetionike

nad nama oblak koji nas prepoznaje

u njemu smo umivali lice

i ispirali večer

okruženi Rabom

udisali smo spokoj riječi

ti si bila moj čuvar

što me brani munjama

ja sam bio boja na tvom dlanu

što se uvlači u tvoje misli

dok hlape ljudi oko nas

mi se sadimo u magično jutro

znam da negdje u tebi

gore daljine

ne marim, navikao sam

putovati gdje poželim...

Rab,                            12.10.2012.

Ti samo spavaj

ostavi

malo mjesta,

uvući ću ti se

kraj uha

i šaputati snove,

ti samo spavaj

 i ne vrpolji se,

jer

ako se okreneš

i pogledaš prema meni

bit ću

samo trag

svjetla s ulice

 što ti odmara

na ramenu....

Rab,                13.10.2012.

Jastuk

moje ruke

mrve se

u tvom pogledu,

ako ih dotakneš,

poput krila leptira,

ostat će fina prašina

na tvojim jagodicama...

ne vjeruj mi,

tu sam,

da te držim

snagom stotinu oluja...

moje ruke

bit će jastuk

što upija ti suze,

i kad makneš

kosu s lica,

moji prsti

kliznut će

niz         

tvoje obraze....

Rab,         11.10.2012.

Tek toliko

voli me još malo,

tek toliko

da se nagne otok

kad sjedneš kraj mene,

a val zagrli vršak stopala

i golica,

ti uzdahneš

i pogledaš u nebo,

ono je umilno modre boje,

preda mnom moj pas,

ribarica reže bonacu

u pjesmi galeba,

jutros će ribarnica

biti puna

gladnih mačaka...

nasloniš se

na moje rame,

obujmiš mi ruku dlanovima

dok sunce

paluca po leđima,

jesi li san,

moj privid,

miris kadulje na mome dlanu

ili,

ili uistinu goriš

na mojim usnama...

Rab,                    11.10.2012.

Potezom kista

upalimo mrak

kad se naziremo na svjetlu,

možda dodir ruke

pronađe prave boje,

jer,

kad spuštenih roleta

drhtim kraj prozora,

ti si svijeća u mojoj ruci...

zažmirim

i vidim dan u zalasku sunca,

ne plašim se,

s tobom mogu

dočekati novo jutro,

s tobom ni mrak

ne spotiče se o moje misli,

prepoznala si dijete u meni,

sad me hraniš osmjesima

i griješ potezom kista...

Rab,                      10.10.2012.

Strepnje

ako se poljube

dva svemira,

jedno će nestati,

ostat će energija

i svjetlosni zapis

eksplozije...

ako se zaljubi kamen

u more,

potonut će u dubine

i nestat će trag

na površini,

ako se hrabrost raznježi

nad njenim licem,

ostat će nemir

nad spokojem,

kako bi bilo divno

poljubiti vjetar,

kako bi bilo

da put među usnama

bude kraći od straha...

Rab,              7.10.2012.

Slučajno

Pomalo se prepuštam buri

na vjeđama sagrađena osinja gnijezda

želim hladnoću gdje izgaram

ponekad je nepravda saveznik logici

može li Rab nadomjestiti

mekoću plaže stisnute u šaci

izgubio sam ključeve grada

beskućno spavam na tvrdom kamenu

gdje je pritajeni uzdah sućuti

kao da njime rješavamo napetost

među izgnanim prorocima

razvijam svoj maleni negativ

kipte mi oči olovnom bojom

ni ptice ni ljudi ne prepoznaju

šepavi trag uskogrudnog nametnika

jutros sam dotakao polja makova

daleko, gdje kobre njišu svoje strahove

žene plešu pred uzglavljem ratnika

u odsjaju sječiva

tražim izlaz iz samog sebe

ne mogu opet niknuti u asfaltu

čekam da me zdrobe

njen glas i koraci

pa da kao ljuska oraha

nepotrebno prkosim

prstima što me dotiču

slučajno...

Rab,                                 7.10.2012.