Samo da svijet ne potone do dna,
ko žitka smjesa jantara tvrdne dan,
moje si nebo otrgnuto od sna,
osjećaj noći što u meni sve zna.
Piši mi dušo, da ne težim mraku,
uzdigni srce da osovim meki stih,
mi smo tek duga nastala u zraku,
usprkos kiši, da, i usprkos njih.
Oblak se njiše nad vulkanom sreće,
budi se smiješak, moje proljeće,
ti diraš vrijeme za tren me imaš.
Sekundu strasti koju svemir časti,
za tebe će zvijezde rojem pasti,
sve stane dok tim pogledom me diraš.
Rab, 27.7.2014.
Nema komentara:
Objavi komentar